Piše: Božica Jelušić
Cijeli dan vani, na suncu, laganom vjetru,okružena ptičjim pjevom. Klice naočigled izbijaju i pupaju, divan osjećaj, širenje i rast na sve strane… Ruka leti i začas nastanu dvije guste stranice o Volginoj knjizi JA. Ručak, kava na terasi, okoliš bitno poboljšan, sve smeće uklonjeno, ozidane gredice, još malo grabljanja i doma.
Ne znam što mi je da mahinalno palim TV. Koji pad, koji paradoks, koja nervoza.. .stišavam ton na nečujno. Titova bista, spletke Bandićeve klike, Sabo osuđen za podmićivanje, isparila lova u Ministarstvu kulture, Hrvati nestaju u Bosni… dobri Bože, pa gdje živimo, kakav je to tip stvarnosti? Nisam neosjetljiva ni bez empatije, ali ovo je previše i tri puta preko glave stanovnika.
Kupujem novine koje ne mogu čitati, plaćam pretplatu na program koji me uzrujava, čekam u redovima gdje je sve usporeno i nepodnošljivo, guram se na blagajnama, očajavam pred bankomatima. Zaista ne želim dati svoju prisegu takvom životu, ne mogu to probavljati, povezivati, uspostaviti neki red vrijednosti. Meni je to iritantno, sve bih stavila u nonparel, najsitnijim pismom, pa neka čita kome je to važno. Cijela mi je večer k vragu otišla, otkazat ću televizor, neka ga pečate i konačno ću ponovo čitati knjige.
Obrana i posljednji dani. Idem, brate, nekamo gdje normalnost nije izgubljena kategorija. Odiljam se, pa makar komad vlastitog mesa odrezala, brutalno. Ja ovo više ne mogu.
radio gornji grad 
