U televizijskoj emisiji „Otvoreno“, u kasnom večernjem terminu, gostuju Đuro Glogoški i Stjepan Erceg. Jedan u kolicima, drugi hoda teško, sa štakom. Razgovara se, a o čemu drugom nego o šatoru, tom nesretnom komadu plastike radi toplinske izolacije pojačanom stiroporom, i parkiranom ispred Ministarstva branitelja. Erceg po tko zna koji put upozorava kako „šatorski prosvjed“ nije legalan, te da bi od njegovih sudionika bilo pristojno da ga prijave. Đuro Glogoški ljutito replicira kako čovjek koji toliko brine o legalnosti ne bi smio uokolo hodati sa psom bez brnjice.

Kadar se u tom trenutku širi, pored stolice Stjepana Ercega leži odrasli njemački ovčar. Potpuno miran, savijen u polukrug, s glavom oslonjenom o šape.

Poznavateljima pasa jasno je kako je pas koji drijema u pregrijanom televizijskom studiju, u potpuno nepoznatom okruženju, okružen agresivnom rasvjetom i nepoznatim ljudima, ne samo bezopasan, nego i izvanredno dobro odgojen.

Ipak, Đuro Glogoški ima pravo, njemački ovčari na popisu su pasa koji bi prema hrvatskim zakonima u javnom prostoru morali nositi brnjicu. Računa se, valjda, na moguću urođenu agresivnost životinje, nepredvidljive okolnosti zbog kojih bi mogla pomisliti kako se mora braniti, nekakav nesporazum između nje i „ljudskog“, krajnje kompliciranog svijeta.

No, također je činjenica da u Hrvatskoj, unatoč zakonu, gotovo da nema psa koji nosi brnjicu, a po internetskim forumima se vidi kako su vlasnici životinja koji su se ovog zakona pokušavali pridržavati, ustanovili da se, iz potpuno neobjašnjivog razloga, Hrvati znatno više boje pasa s brnjicom, nego psećih zubiju.

Zašto Hrvati zaziru od brnjica, tema je vrijedna jednog sociološkog doktorata, ali je jednako tako teško razumljivo zašto je baš Đuro Glogoški, od svih njih, na psu promptno primijetio – odsustvo brnjice.

Razlog je možda posve prirodan: ljudi u invalidskim kolicima sjede izrazito nisko, i psi poput njemačkih ovčara, s kojima se bez sumnje često susreću na ulici, u visini su njihove glave, ili vrata. Što nije nužno ugodno iskustvo.

Ali Đuro Glogoški je imao mogućnosti promijeniti tu, za njega možda traumatičnu, situaciju. Mogao je zatražiti da pas ne bude pušten u studio, što nipošto ne bi bilo neobično, jer su životinje u televizijskim političkim emisijama uistinu kuriozitet, a nipošto pravilo. Također je mogao vlasnika psa zatražiti da mu stavi brnjicu, i objasniti da se osjeća nelagodno. Ali nije to učinio.

Pitanje brnjice kod Glogoškog ne odnosi se na osobnu ugrozu, ono je puno šire. Brnjica je suština njegovog shvaćanja zakonodavstva, i pravednosti. Nije tu samo riječ o najbanalnijoj i najočiglednijoj dijagnozi, koja kaže da zakon ima služiti kako bi se nekome začepila usta.

Pitanje brnjice objašnjava do koje je mjere Đuro Glogoški u stanju pojmiti zakonske i društvene apstrakcije.

Kada je pas opasnost po ljude, i druge životinje? Osim rijetkih izuzetaka, koji se odnose na ozljede, bolest ili traumu, životinja je opasna ukoliko nije socijalizirana. Briga o psu uključuje njegovu socijalizaciju. Pas koji uredno dobiva hranu, vodu, cjepivo i medicinsku njegu više se u urbanim sredinama ne smatra dobro zbrinutom životinjom. Društva za zaštitu životinja i azili više ne pristaju ustupiti pse udomiteljima koji trebaju čuvare nekretnina ili pokretnina, a vezivanje lancem apsolutno je isključeno. Zakoni i uredbe lokalnih zajednica u tom smislu ne slijede potpuno društvene trendove. Ali životinje, držanje istih, ipak je prilično detaljno zastupljeno u hrvatskom zakonodavstvu. Zakon kažnjava, odnedavno i zatvorskim kaznama, zanemarivanje, zlostavljanje i ubijanje kućnih ljubimaca. Lokalne samouprave određuju konkretne uvjete za držanje životinja, među kojima je i dužina lanca. On najčešće  mora biti barem trostruko duži od dužine životinje, koja se mjeri od vrha njuške do kraja repa. Veličina kućice također je definirana. Ne cijepiti životinju velik je prekršaj, a veterinarska će inspekcija provjeriti i kvalitetu njezine prehrane, te čistoću posuda. Postoje zakonske kazne i za vlasnike čije životinje pretjerano često i glasno laju. Vlasnika ovako neuravnoteženog kućnog ljubimca kaznit će, i to nemalim novčanim iznosom, komunalni redar. Suvišno je i napominjati kako su borbe pasa ne samo zabranjene, nego i apsolutno društveno proskribirane, premda je teško vjerovati kako ih se uspjelo posve iskorijeniti.

Zakoni, koji, još jednom napominjem, ponešto zaostaju za općim senzibilitetom prema životinjama, djeluju dakle kumulativno. Iz njihovih raznih aspekata slijedi da će se svatko tko se odluči nemarno odnositi prema svom kućnom četveronošcu prije ili kasnije naći u pravnim problemima. Kao što je to svakom razvijenom pravnom sustavu primjereno, koncentrirani su na otklanjanje uzroka, a ne posljedice. Prekršaj se radije prevenira, nego sankcionira. Logično je, naime, kako držanje životinja u humanim uvjetima i iz humanih razloga drastično umanjuje mogućnost njihove agresije, i napada na ljude, ili druge životinje.

Jasno, zakoni i pravila usko su kulturno i socijalno određeni, i odnose se isključivo na civilizaciju i tradiciju u kojoj se donose. Oni su u tom smislu ogledalo društva, i njegovog razvoja. Za razliku od Indije, Hrvati nemaju poseban religijsko-emocionalan odnos prema kravama, tako da one imaju status „podređen“ kućnim ljubimcima, kao i kokoši i svinje. Držanje npr. majmuna nije posebno precizno zakonski definirano, iz razloga što jugoistočna Europa nije njihov prirodni i klimatski biotop. Zakon definira ono što je ljudima u određenom trenutku u određenoj zajednici važno, a u Hrvatskoj je važna sentenca kako je pas čovjekov najbolji prijatelj.

Đuro Glogoški ne razumije da se totalitarna društva od demokratskih razlikuju upravo po kompleksnosti zakonodavstva. Put od tri metra dugog lanca do brnjice u tom je smislu iznimno dug, evolucijski. Šerijatski zakon je, recimo, krajnje jednostavan, i vjerojatno efikasniji od zakonske tradicije koja proističe iz rimskog prava. Uvjetna kazna, ili nekoliko mjeseci zatvora, ne može se mjeriti s odsijecanjem ruke za krađu. Sakaćenje krađu više-manje posve iskorjenjuje, kao što kamenovanje svodi „blud“ na simboličnu učestalost. Restriktivni su zakoni van svake sumnje iznimno efikasni, ali istodobno upravo kancerogeni za društvo u cjelini. Usmjerenost na osvetu, umjesto na pravdu, negiranje psiholoških i društvenih okolnosti određenog prijestupa, u apsolutnoj je kontradikciji sa shvaćanjem pravne norme kao nužne utopije koju nije moguće postići, ali joj se zbog toga ne smije prestati težiti. Drugačije rečeno, mi vjerujemo psu da nas neće ugristi, nakon što smo zakonski odredili minimum pravila koja mu osiguravaju uravnotežen razvoj i kvalitetan život.  Kako mu ne bismo onemogućili ili ograničili njegov primarni način komuniciranja, lajanje, nećemo mu staviti brnjicu, jer bi to značilo da ga kažnjavamo i unižavamo zbog onog što jest, njemački ovčar, a ne zbog onog što je učinio. Ako bismo ga kaznili zbog onog što jest, velik i snažan pas koji je fizički kapacitiran čovjeku nanijeti ozbiljne ozljede, time bismo takoreći iznevjerili duh vlastitog Ustava. Što bi u procesu (a pravo je uvijek proces), moglo dovesti do toga da kažnjavamo fizičku konstituciju ili psihička stanja sama po sebi: da zabranimo Cro Copu da se pojavljuje na mjestima gdje se okuplja velik broj ljudi, ili da odredimo kako sve ljude s dijagnozom šizofrenije i PTSP-a treba prisilno hospitalizirati na zatvorene bolničke odjele.

Glogoški apsolutno ne razumije ni kontekstualnost zakonodavstva i pravde. U antičkoj Sparti posve se prirodno kažnjavala konstitucija, ali ona slaba, i to smrću. Nerazvijena djeca bacana su s litica u provaliju. Princip je pokušao usvojiti i Treći Reich, ali tamo se pokazao neprihvatljivim. Nakon što se nekoliko godina ubijanje psihičkih bolesnika i invalida obavljalo javno, Hitler je zbog pritiska javnosti ovu akciju morao nastaviti potajice.

Razlike postoje i u međusobno „bliskim“ društvima, u istom vremenskom razdoblju. U nekim državama SAD-a danas je dopušteno ustrijeliti čovjeka na svom kućnom pragu, u Hrvatskoj za istu stvar vjerojatno slijedi kazna zbog prekoračenja nužne samoobrane. Povijesna tradicija naime diktira da u ove dvije zemlje i na dva različita kontinenta posjedovanje vatrenog oružja ima posve drugačije konotacije.

Pas u šetnji s brnjicom u hrvatskim je uvjetima neviđena bizarnost. Postoji doduše zakonska odredba o „opasnim psima“, kojima su vlasnici iz predostrožnosti dužni montirati ovakav dodatak, ali čini se da „opasne“ pse nitko ne izvodi na javne površine. Većina izvještaja iz crnih kronika, koji se odnose na napad psa, odnose se na situacije kada takve životinje uspiju preskočiti ogradu ili na neki drugi način pobjeći iz vlastitih dvorišta.Uobrazilja Đure Glogoškog, u kojoj psi hodaju ulicom sa žičanom konstrukcijom preko nosa, vizija je krajnje restriktivnog, bespomoćnog zakona, koji kažnjava nevine kako bi spriječio da postanu krivi, i teror pretpostavlja pravdi.

Što to govori o Savskoj 66, situaciji u kojoj se nalazi, i koju je inicirao, sam Glogoški?

Prvo, da se ovakva „pravednost“ zasniva na odnosu dominacije i podređenosti. Postoje „predisponirani“ za zločin, i oni koji to nisu. Prvima nužno treba ograničiti ljudska (i životinjska) prava, dok se na druge nikakva pravila ne odnose, jer se pretpostavlja kako postoji društveni konsenzus o njihovoj bezgrešnosti. Drugoj grupi najmanje su potrebne neke posve prozaične dozvole, kao što je ona za podizanje šatora. Jer se iz toga šatora uspostavlja pravda koja u suštini prezire sadašnji koncept pravosuđa, tako da nema smisla da u njemu traži uporište. A u tom konceptu brnjice su već unaprijed podijeljene, i ne može biti naknadnih iznenađenja. Nevin nije onaj tko nije ništa učinio, već onaj tko je sudjelovao u ratu. Svaki sudionik ovog masovnog društvenog događaja trajno je ekskulpiran od bilo kakve kaznene ili moralne odgovornosti. Jer je princip rata uvelike nadmoćan principu mira. Rat proizvodi društvene zasluge o kojima u miru uopće nije moguće raspravljati. Rat „stvara povijest“, koju mir samo pasivno slijedi, i nasljeđuje. Tako da se pitanje Glavaša, Sačića ili ubojstava u Lori uopće ne može postavljati. Jer inferiorni mir nema pravo suditi o ratu, koji proizvodi pravednost višeg tipa, i ne bavi se sadašnjošću, već stvara pretpostavke za nacionalnu budućnost. Ovu hijerarhiju društvo ima bezrezervno prihvatiti, i svako inzistiranje na uobičajenom „civilnom“ zakonodavstvu, kada su u pitanju ljudi rata, riskira da preraste u „izdaju“, kako bi održalo stanje male, svakodnevne sitničave pravednosti nauštrb vrhunaravne i neporecive pravde rata.

Kada general Korade nasumce ubija ljude po zagorskim selima, njegovo zastranjenje je zastranjenje heroja, i jezikom „civilstva“ nije ga moguće izraziti.  Svi se  doduše sjećamo kako je general proizveo, uključujući sebe,  pola tuceta leševa, ali nitko nije zapamtio njihova imena. Istina, sjećamo se dječaka i njegove bake, ali više u kontekstu generalove duboke osobne tragedije, nego njihovih pojedinačnih sudbina. Valjda jer je to od početka bila svršena stvar: general nikada nije bio predodređen za brnjicu, niti luđačku košulju, podrazumijevala se njegova nadnaravna snaga i plemenitost, i stoga je tragediju bilo nemoguće spriječiti. Iz čega slijedi kako je trenutak kada se preobrazio u mahnitog pitbulla najbolje zaboraviti, i nastaviti kontrolirati “rizične“ grupe: one koji nisu oplemenjeni povijesnom patinom, i nisu se afirmirali 1991. Među njima posebno treba nadzirati moguće „kontraprosvjednike“, ljude s deficitom inače samorazumljivog poštovanja. Nisu odgovarajuće socijalizirani, unatoč tomu što se nalaze na dovoljno dugom lancu. Koji obuhvaća privilegij obrazovanja, šansu stambene emancipacije, površan uvid, „glimpse“,  u svjetske ekonomske i demokratske trendove. Ali, kao svakom natprosječno inteligentnom njemačkom ovčaru, svejedno im slijedi brnjica. Ne može se sa sigurnošću računati na njihovu sposobnost da razlikuju prijatelja od neprijatelja, ruku koja ih hrani od one koja ih, makar ideološki, truje.

Ako se izuzme ratni pedigre, u staroj dilemi „nurture or nature“ Glogoški bi svakako izabrao „nature“. Odgoj nema nikakve šanse, jer onaj što je rođen s oštrim zubima svakako će, a što drugo nego gristi. Bi li pas prošao sigurnosnu procjenu da je bio sudionik rata , nije moguće utvrditi, jer te životinje na žalost ne žive dovoljno dugo. Tako da nema realnog razloga da se vjeruje u njihovu miroljubivost, i mogući se incidenti imaju spriječiti posve mehanički, stavljanjem njuške u steznik. Složeni principi zakonskog i društvenog uvjetovanja, vjera u humanistički odgoj, pravilo da je nevinost pretpostavka, a krivnja mora proći kroz rešeto dokaznog postupka i pretegnuti na delikatnoj pravnoj vagi, sve je to u svjetonazoru Glogoškog potpuno deplasirano. Jer je taj rizik koji uvijek prati demokraciju, rizik da ćeš biti ugrizen, da ćeš djelovati u najboljoj vjeri i tu i tamo zbog toga trpjeti zube u potkoljenici, neprihvatljiv, premda odsutnost  navedenog rizika uzrokuje mnogo dublji i gori društveni poraz od svega što sam rizik uključuje. Jasno je kako „oštre zube“ „rođenjem“ dobivaju tradicionalni „etnički“ neprijatelji. Njima se ne može vjerovati bez obzira gdje su, i kako, odgajani. Uvijek zadržavaju psihološke predispozicije za napad, za podmuklo hvatanje grkljana. Podmuklost, i nepredvidljivost, upisani su im u genetski kod.

Zbog toga postoje brnjice, lisice i okovi. Analogno psima koji po parkovima hodaju zavezanih njuški, istu razinu „sigurnosti“ bilo bi poželjno ostvariti i na drugim područjima.

Kako bi se kvalitetno zaštitili zatvorski čuvari, zatvorenici bi trebali bili vezani za zidove.

Kako bi se zaštitili heteroseksualni muškarci, homoseksualci bi trebali biti u zatvorima.

Kako bi se zaštitila privatna imovina, svaka bi glava obitelji morala posjedovala oružje, a kad nema nikoga kod kuće, na ulazna bi se vrata mogle montirati potezne mine.

Pedofili i ubojice bi se, naravno, egzekutirali.

Što znači da bi morao postojati izvršitelj, onaj koji egzekutira. Onaj koji minira, i strijelja sve što se noću kreće po okolnim travnjacima i ružičnjacima. Onaj što utamničuje nevine ljude, i zatvorenicima namiče lance oko vrata. Onaj što psima onemogućava lajanje.

Na taj se način zločin ne kažnjava, nego se umnožava. Ali to nije važno. Važno je zaštiti pravedničku kastu od onih koji imaju loš pedigre, i u svojim eventualnim porivima za kršenje pravila i tuđih prava nemaju metafizički, nadređeni, „povijesni“ legitimitet.

A „povijesni“ likovi nisu samo u pravu, oni želi biti i ti koji o pravu odlučuju. Istodobno su i svjedoci, i suci, i izvršitelji.

U „civilnom“ kodeksu, to bi se smatralo „sukobom interesa“, ali u svijetu Đure Glogoškog takvo se stanje stvari prihvaća s potpunom prirodnošću. Jer je uzvišeni cilj njegove kaste ujediniti sve interese u jedan, koji će stajati u opreci s obespravljenim, i posve nelegitimnim i nevažnim,  neistomišljenicima. Što bi im pružilo pravnu, političku i materijalnu „sigurnost“, koja se ima ostvariti na štetu tih banalnih i povijesno reakcionarnih „drugih“,  i protiv njihovih elementarnih prava.

Đuro Glogoški, taj čovjek nevelikih mentalnih kapaciteta postaje nevjerojatno dragocjen, jer pruža uvid u najdublji društveni mrak. U kojem on živi prirodno, kao riba u vodi. Činjenica da je on sam politička kreacija ni na koji način ne umanjuje dragocjenost uvida u njegovo ponašanje i reakcije.

Naravno, ostaje dvojba je li u njegovom univerzumu položaj psa dodatno unižen provincijalnom logikom da držati životinje ima smisla samo zbog mesa, mlijeka ili neke izravne osobne koristi. Pa bi stoga nužno na sebi morale imati barem nekakve ljudske „atribute“: zvonca, lance, samare i uzde, ili pak brnjice. Ljepota velikog njemačkog ovčara, koji mirno i slobodno leži pored svog vlasnika, u tom bi pogledu mogla djelovati kao crvena krpa. Riječ je o posve beskorisnoj životinji, koja očito ima vrlo lagodan život. Koja nije morala učiniti baš ništa da u svom okruženju bude i voljena, i poželjna. A tu količinu pobjede u nadmetanju „nurture i nature“ Đuro Glogoški ipak nije u stanju podnijeti. Jer poželjan recept za dominaciju su nacionalnost, „ratni put“ i militantni karakter. Ali ono što nipošto ne bi smjelo u toj okrutnoj podjeli igrati važnu, ili čak presudnu, ulogu je ljepota. To je jedini genetski definiran privilegij koji je Đuri Glogoškom nepodnošljiv. Možda je brnjica imala služiti samo tome da unizi i nagrdi usnulu, ali tako iritantno lijepu i skladnu životinju.