Barbara,

pišem ovo za jednu drugu Barbaru. Za tebe ne mogu pisati, iako sam čuo o tebi. Bila si moja baka s tatine strane, ali nikada te nisam upoznao, umrla si od posljedica tumora prije nego sam se ja rodio. Rekli su mi da si bila dobra, krasna, radišna i fina žena, i to je sve što o tebi znam. Zato pišem ovo za Barbaru koja je sebe nazivala Barbie, a i ja sam je zvao Barbie, a koja mi je toliko puta ublažila bol, dok ti nikada nisi dobila tu priliku, baš kao niti ja tebi pomoći ako bi zatrebalo.
Draga moja Barbie, znam da sam i ja makar koji put ublažio tvoju bol, da, ovu bol u ženskom rodu, bol kakva je bila i moja, slična ako ništa drugo, tu smo se negdje našli, na vlastitim raskrižjima, bolni od vlastitih nam čežnja, i žudnje i ludo tihe tuge.
Odvela si me u podrum, Barbie. Ili sam ja došao u podrum do tebe. Nikada se nismo vidjeli izvan toga podruma, niti na ulici se nismo sreli, to mora jer je noć bila naše jedino moguće vrijeme, dolje u tamnom podrumu, ali ipak ću ti reći da si ti mene odvela u podrum, iako ja jesam prvi navratio do tebe dolje, razlog nestaje sa svakom pomisli na boli tih dana, na bljedilo danjeg svjetla, na nemoć jedrog jutra. Da sada pročitaš rečenicu prije ove – ne bi se bezobrazno nasmijala, trepnula bi očima, tim očima kojima sam počeo vjerovati nakon nekog vremena, ti si ih učinila takvima svojim postupcima, čuvala si mi leđa u tom podrumu, dala si mi dom koji bi postojao samo tamo, u tim satima, u tim noćima, u našim razgovorima. Kada bih se pojavio, spustio dolje, ti bi izronila iz tame, tamo u dubini, daleko, izronila iz drugih glasova koji bi me pozdravili imenom, zagrlila bi me, kako si se samo usudila? Jesi, Barbie, i noćas, ovdje gore u sobi iznad vrta, vidim tvoju plavu kosu i plave oči koje se smiju, ponekad su bile i tako duboko tužne, a opet bi se smijale, kroz svu bol, nisam je zaboravio, rekla si mi život svoj, rekao sam ti neživot svoj, i onda bismo sjeli. Uvijek u poluprozirnoj tunici, polegla bi glavu u moje krilo, naslonila bi se na mene, sjela bi mi u krilo, kako si se samo usudila? Mali bi došao i donijeo nam piće, ti bi ga kratko pogledala, a on bi progutao najmanje pola računa, dok bi onaj, znaš ga ti dobro, onaj tamo u skoro potpunom mraku i crnom odijelu okrenuo glavu prema nama, da bih ja potvrdno u pitanju kimnuo glavom, pa bi on potvrdno poklopio cijelu priču očima koje mu nisam mogao vidjeti, i nisi mi govorila njihovu boju, nisi mi govorila o njemu, o nikome tamo, o nikome na svijetu, dakle, govorila si mi o meni, o sebi, i ja tebi o sebi, manje o tebi. Primio bih te za nogu, tek to i toliko, primila bi me za rame i za ruku, nijednom za šaku. Pili smo onda, ti nevidljive koktele hinjene radosti, ja bezbojni alkohol. Ha, sjećaš se kada si izvadila nekoliko komada pistacija skrivenih, stisnutih ispod gaćica na bokovima, s jedne i druge strane, nisam ih jeo, bacio sam ih iza nas, iza premekane i preudobne…. Šta li je to bilo?, nekakav trosjed?, na koji bi znala svratiti i Aleksandra, samo nakratko, a jednom nas je tamo sjedilo sedam ili osam, uključujući vas dvije, ali bile su i dvije ogromne fotelje, taj svijet!, ta javnost!, taj sram, osim našega, i Aleksandrinog, mi ga nikada nismo imali, što li je život nego život, bez da smo ga ti i ja ikada dogovarali, samo smo ga prakticirali, nikada ispravljali, malo popravljali, korigirali njegova pravila, da bismo ih onda uredno i opasno kršili, ali nitko se nije bunio, nitko nas nije prebio, nitko nam nije stao na put, a nismo im niti platili za naše dozvole za živjeti u podrumu. No ne dam se zavarati, vidio sam tvoje lice, i vidio sam tvoje tijelo, i plesala si kao nitko, plesala si ”Nightwalk”, Barbie, tvoji su pokreti savili svaku rešetku, mora da pišem neku vrstu ode za tebe, ali ti mi se ne bi smijala u lice, osmjehnula bi se kako bi ti već došlo, kako bi ti pasalo, znala si svoj posao, rad koji je življenje, koji košta duplo manje od jedne boce šampanjca i petominutnog plesa u krilu, ludo moje!, kako si se usudila, kako si se samo usudila?, dok sam ja plutao kao bova, na crnoj, noćnoj vodi, pod palubom našeg potonuća, potonuća koje smo dočekivali u užitku, u povjeravanju, u prepričavanju starih ”ratnih” priča, Barbie moja, kako li smo samo svršili u tom podrumu, svršili sa svim krajevima, završili sa svim raznim rajevima! Daj, sada bi se sigurno jako nasmijala, ovo je jedna patetična oda, u rimi čak, jao, jao!, a onda bi me opet odvela na drugi kraj podruma, daleko od očiju naše javnosti. Zašto i kako si se usudila zaključati vrata iza nas, pred svim tim tamnim svijetom, pustiti glazbu, jedna pjesma za mene, jedna pjesma za tebe. I nastavila bi plesati, plesati samo sa mnom, samo ispred mene, i kako Mali nije ranije pokucao na vrata, ili poslao onog u crnom odijelu da ih razvali? Nije. Sjedio sam i gledao te, skinula si se do kraja, okrenula mi leđa i pognula ih prema naprijed, nije valjda da si mogla dotaknuti stopala svojim dlanovima, ili vršcima prstiju, ne znam, nisam uhvatio taj trenutak, nisam ga gledao, samo tvoje pokrete i tvoje ukopane poze, koje bi se mijenjale a da ne bih uspio niti primjetiti kada, tako neprimjetno i brzo i vješto si se kretala, gledao sam tvoju cjelinu, cjelinu koja bi se sažela u jedan pokret, i svaki novi pokret,i dugo tako, i iznova. Zvala si me da plešem, ali samo sam ustao, prišao ti i zagrlio te, držao te tako, da bi me odvela natrag, da sjednemo. I sjela si na moje noge, stavila glavu pored moje, na vrat, i pomislio sam kako će svaki tren podrumska javnost provaliti, unutra i nas, kako li si se samo usudila? I nitko nije provalio.
U podrumskoj sobi je bilo puno više svjetla, pojačala si ga, nisam ti morao ništa reći, nisam morao to zatražiti, ti si tražila od mene, od mojih jagodica, na prstima, ne na nogama, to je tako jasno, da se opeku na tvojoj koži, na tvojem mesu, primila si me za nokte, Barbie, jesi li svjesna toga, pritisnula mi jagodice na svoje meso: ”Tu ih drži, Kruno, tu ih drži, na ovom mesu, na ovoj koži!, neka te peku! I držao sam, a nitko to nije smio niti mogao, samo ti (ja), samo jer si ti odlučila da budu tamo, da peku, i neka su pekle, i danas me peku zbog toga, crvene su, ispečene, cijele ruke me peku, dlanovi, kosti u prstima me bole, Barbie. Slušao sam tvoj ponavljajući dah, jagodice su mi se pekle, kako li sam se samo usudio? Nisi mi dopustila da si ne dopustim, zabranila si mi, rekla si, sjećaš se?, rekla da ćeš ugasiti muziku i da više nikada nećeš plesati sa mnom, za mene, kao što ja sada pišem za tebe, e to bi ipak bilo previše, kako bi li se samo sada smijala da ovo čitaš, još bismo i razgovarali o tome, o svemu tome, ali opet bi naletio Mali, neki mali sigurno, da nam zatvori podrum. Krenula si me tada poljubiti, kako li si se samo usudila?, pomaknuo sam glavu u stranu, kako li sam je samo usudio?, ne znam, Barbie moja, ali siguran sam da bi to uništilo naš podrum istog trena, da bi nas izbacili van, u ništa, tamo gdje nas uopće ne bi bilo. Eto! Tako i zato! I nisi se zaustavila, plesala si do zadnjeg puta kada smo se vidjeli, kada si me upozorila da je bolje da odem otamo jer sam u opasnosti da me podrum proguta, ali da ćeš ti biti u redu, da je to tvoj podrum, tvoj život, jebiga, da?, i plesala si i te noći dalje, nastavila, rekla si mi da to nisi prije s nikim učinila, tako plesala, tako sjedila, ikome ispekla jagodice na prstima i razbolila kosti i liječila operiranu dušu, jer ”ti si liječio moju”, tako si mi rekla, Barbie moja. I tada je pokucao Mali. I pitao: ”Jeste dobro vas dvoje? Jel sve ok?”
”Čekaj još malo, sve je ok, sad ćemo!”, dobacila si mu. I nije dalje kucao niti govorio. Kako si se samo usudila? Mora da sam se nasmijao u tom trenutku. Otišao sam te noći iz podruma van, u ništa. I vratio sam se opet, Barbie, vratio nekoliko puta, i još jednom, zadnji put, tek za nekih godinu dana, možda i dvije. I bila si tamo. I pitao sam te što još uvijek radiš tu u podrumu, kao da sam teška budala, mora da sam i bio. ”Pa neću otići van, u ništa”, to si mi rekla. Zagrlili smo se, kako li smo se samo usudili, Barbie moja, dolje u stvarnosti, u podrumu javnosti, pred svima? Izljubili smo si obraze. Otišao sam van onda. Gore. U ništa.

uvijek tvoj, Kruno