Na molbu uredništva Globusa napisao sam tekst o svojim razgovorima s Tuđmanom, koje sam vodio daleke 1987. godine. Tekst je izišao danas, lijepo je prezentiran na punih sedam stranica. Neću ga ovdje donositi (ako vas zanima, pročitajte ga u Globusu); donijet ću dio koji nije otisnut u Globusu, a odnosi se na jedan razgovor u Predsjedničkim dvorima 1993. godine.

Piše: Velimir Visković

“I još jedna zgoda iz mojih susreta s Tuđmanom. Godine 1993. navršavala se stota obljetnica Krležina rođenja. Tuđman je želio čuti kako će različite institucije obilježiti tu obljetnicu: Iz HAZU su pozvani akademici Vlatko Pavletić, Ivo Frangeš i Slavko Mihalić, bio je tu i akademik Nedjeljko Fabrio, kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, a pozvan sam i ja kao urednik “Krležijane”.
Tuđman je otvorivši sastanak rekao kako ga zanima kakav je program proslave i što hrvatske institucije pripremaju.
Prvi se za riječ javio Pavletić, obraćajući se Tuđmanu s “ti”, očito želeći naglasiti dugogodišnje poznanstvo. Bio sam pomalo zatečen njegovim antikrležijanskim govorom:
– Krleža je bio mitski pisac socijalističkog sustava. Mislim da taj mit danas trebamo razgraditi. Ne može jedan lenjinist, titoist i Jugoslaven biti i dalje glavni hrvatski pisac. Nema smisla organizirati velike proslave, možemo mi u HAZU pripremiti jedan simpozij, ali na kojemu ćemo kritički revalorizirati njegove političke stavove i književni opus!
Veliki krležijanac Ivo Frangeš posve je šutke otrpio Pavletićevu tiradu, nije mu se ničim suprotstavio; samo je rekao kako bi on mogao pripremiti jednu hrestomatiju Krležinih tekstova, da bi to bilo primjereno obilježavanju obljetnice.
Ja sam pak rekao da će Leksikografski zavod objaviti prvu knjigu “Krležijane”. Iskreno, nije mi se dalo polemizirati s Pavletićem, s kojim se duboko nisam slagao. Ja sam dug prema Krleži odradio svojom edicijom, pokazao svoj afirmativan odnos. Ali ovdje se radilo o državnoj proslavi obljetnice, pa kako se nisam osjećao dijelom državnog establišmenta, i nije bilo moje da se petljam u program te proslave.
Fabrio i Mihalić se nisu baš previše miješali u raspravu. Naposljetku je riječ uzeo Tuđman:
-Ne slažem se s tobom, Vlatko, kad je riječ o našem odnosu prema Krleži. Krleža je veliki hrvatski lijevi pisac. A nas danas u svijetu percipiraju kao jednu izrazito desničarsku naciju. Ovo je baš prigoda da pokažemo kako mi imamo velike lijeve intelektualce, ranga jednog Sartrea. Pa što ako je bio lenjinist, dvadesetih je godina sva slobodnomisleća Europa sa simpatijama dočekala sovjetsku revoluciju. Ako je bio titoist, Tito je veliki državnik! Što se tiče Krležina jugoslavenstva, to je posebno pitanje. Tumačio sam ja to i Anti Markoviću, ali nije on to razumio. Jugoslavenstvo nakon I. svjetskog rata bilo je apsolutno pozitivno za Hrvatsku jer je pomoglo da se osigura teritorijalna cjelovitost hrvatskog ozemlja. Međutim, u Jugoslaviji Hrvatska i Hrvati nisu mogli razviti svoj identitet i svoje državotvorne težnje, ni u unitarnoj ni u federalnoj državi. I došlo je vrijeme razlaza. Ja sam čvrsto uvjeren da bi i Krleža prihvatio te razloge. Zato se zauzimam da se Krležina obljetnica dolično proslavi. Razgovarat ću s Vrdoljakom da se u proslavu uključi i HTV. Zašto se ne bi svaki mjesec organizirali na televiziji paneli na kojima bi ljudi iz cijelog svijeta govorili o Krleži, pa i njegovim političkim idejama?!
Slušao sam Tuđmana, ugodno iznenađen. Kakvu je lekciju održao svojim stranačkim kolegama?!
Iznenadilo me kako netko kojega sam percipirao kao fanatičnog nacionalista, zna pokazati otvorenost, inkluzivnost; svijest o tome da hrvatska država za let mora imati i desno i lijevo krilo.
To što je Tuđman govorio o Krleži odnosilo se u velikoj mjeri i na Josipa Broza. U svojem, po mnogome testamentarnom intervjuu, koji je dao HTV-u samo pet mjeseci prije svoje smrti, osjetio se još jednom ponukanim progovoriti o Josipu Brozu:
“Nedvojbeno je da je ta pomirba bila temelj i osnova s koje smo mogli poći i ostvariti samostalnu i neovisnu Hrvatsku i razumljivo je da će to i dalje biti bitno za naš razvoj, rekao je dr. Tuđman. Da to nismo ostvarili, možete zamisliti što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj s obzirom na suprotnosti koje su vladale od II. svjetskog rata, istaknuo je dodajući da se neki naši ljudi, ne shvaćajući složenost hrvatske povijesti, čude kako u Predsjedničkim dvorima među poprsjima velikana stoje poprsja kardinala Stepinca i Josipa Broza Tita. Neki ne shvaćaju da je svaki narod dijete svoje povijesti i da od nje ne može pobjeći kao ni čovjek od svoje mladosti, rekao je dr. Tuđman navodeći da su među poprsjima kralj Tomislav, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ivan Mažuranić, kardinal Alojzije Stepinac i Josip Broz Tito. Tito je, ocijenio je dr. Tuđman, veoma kompleksna ličnost i bez obzira na to što tko mislio o njemu, on je i hrvatski političar. O njemu je, rekao je dr. Tuđman, hrvatski književnik Miroslav Krleža napisao da je i najuspješniji hrvatski političar zato što je razbio monarhističku Jugoslaviju koja je bila tamnica hrvatskog naroda.
Sa ZAVNOH-ovskom Hrvatskom i s Ustavom iz 1974. omogućio je i pravne osnove za osnutak sadašnje neovisne, samostalne i demokratske hrvatske države. Da nije bilo antifašističkoga pokreta i Tita koji je poznat i cijenjen u nesvrstanom svijetu, ne bismo imali Hrvatske, zaključio je dr. Tuđman.
Naglasio je kako nije imao osobne kontakte s Titom, odnosno da je samo jednom s njim razgovarao dva-tri sata u užem krugu te da se nekoliko puta s njim susreo na prijmovima. No, podsjetio je da je Tito u zgradi sadašnjih Predsjedničkih dvora na Pantovčaku 1965. Centralnom komitetu Hrvatske koji je htio ukloniti Tuđmana iz javnoga života, rekao: Ostavite Tuđmana, jedini pruža otpor velikosrpskom hegemonizmu. Kad me je i hrvatska i beogradska komunistička vlast strpala u zatvor i htjela suditi 15 do 20 godina zbog tobožnje špijunaže, Tito je 1972. poručio Tuđmanu – ne pakovati. Na taj način ostao sam živ, rekao je dr. Tuđman.”
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, dakle, do samoga kraja svojega života na Josipa Broza nije dao. I svima oko sebe je entuzijastično tumačio u čemu je njegova veličina.
Sada kad Kolinda iseljava Staroga iz Francekovih Predsjedničkih dvora, kad ruši pritom Tuđmanov Panteon, mislim da on negdje gore ljutito podiže obrve i prijeti joj kažiprstom:
-Predsjednice, ne razumijete vi povijesne silnice! Nikad ja to ne bih učinio!