Luka moj,

sve si ih nadživio. Ponekad se sjetim da je lako moguće da si nadživio i mene, možda i jesi, možda i jesi, sve nas, pamtim te kao šarmatnog čovjeka, doletiš mi do glave u svojem crnom odijelu, nasmiješ se podjebljivo, podbodeš kojeg željezničara sarkazmom koji duboko reže, zajeban si ti lik bio, Luka moj. Nemam baš neka loša sjećanja na tebe, tek poneku tužnu situaciju, tek poneku dramatičnu, ali ti bi se uvijek spasio. Siguran sam da ćeš nas nadživljavati i kada svi mi umremo, svi koje si znao. Prva žena ti je umrla, nju ti nije bilo teško nadživjeti, Barbaru, da, onu koju nikada nisam upoznao. Jer me nije bilo ovdje, Luka. Nadživio si svojeg sina, mojeg oca, i za njega sam pisao, nadživio si dedu Iliju, dedu s majčine mi strane, i njega je tumor pokosio, mislim da si nadživio i samoga sebe. Letio si, Luka moj.
Bio si kronični alkoholičar. Jeftini govornik s puno zajedljivosti, letio si, a da si rijetko uopće ustajao sa stolice na staroj verandi. Mršavi gospodin u crnom odijelu, sa šeširom na glavi, iznad ispijenog, izražajnog lica, s onim brčićima i jakim crnim obrvama, sve je na tebi bilo crno, i kosa, sve osim kože, i oči su ti bile nemoguće tamne, jesu li bile crne, je li to moguće? Ne znam, ali nikada nisi vikao, nikada nisi bio agresivan, mene nisi nikada podjebavao, barem se nadam, bio sam dijete, ali došao sam onaj jedan put do tvojeg stana u koji smo te preselili, narastao sam i nanizao dosta godina, i fino si me primio, skoro pa te nije bilo u onoj kuhinjiici, skoro si mi pred očima nestao, bio si tako tih, jesmo li uopće pričali, ne znam.
Znao si kako piti, Luka moj: pio si vino, cijele dane, cijele noći, nebitno, i tako mjesecima, a onda bi stao na dva-tri mjeseca, a tvoja Mara, mojeg oca maćeha bi ti kuhala sve one silne čajeve, mora da si ih popio jednako toliko koliko si i vina popio. Kako li samo nisi podnosio svoju drugu suprugu, svašta si joj govorio, i to nije bilo lijepo, kladim se, spominjali su mi to ljudi, a ona te držala u nadživljavanju svojim čajevima. Baš je niti ja nisam podnosio, nitko nju nije volio, bila je podla, znali smo to, vidjeli smo to, gadilo nam se to, ali svi smo živjeli zajedno u tim vremenima. U onoj kući podno nadvožnjaka: još je tamo, nju niti vrijeme ne uspijeva srušiti, a trebalo bi je sravniti sa zemljom, davno prije je trebalo, ali nitko, baš nitko se nije bavio time, ne usred dana, kamoli u popijenim noćima. Imali ste kuhinju, ti i Mara: kuhinju, kupaonicu, hodnik, verandu i svoju sobu. Moja majka, otac i ja smo imali jednu sobu i kutak za kuhanje u tom uskom hodniku, sve ovo ostalo, vaše, mogli smo posjećivati, kuhinju najrjeđe, ali vidjeli smo život pred očima, živjeli ga.
Luka moj, koji si efektno i jeftino govorio, a svi kažu da si bio pametan čovjek, pa ti vidi!, ti si letio, samo si letio, iznad kuće, sve gore do vrha nadvožnjaka, vezao si sebe često za stolicu na kojoj bi sjedio, da ne letiš previše, nisi mogao izdržati toliko leta, toliko dnevnog sna, a mi bi ti prerezali konac i opet bi letio, jedino si tada vikao, na nas, na cijeli svijet. I vikao si, Luka, sjećaš se, kada ti je moja majka morala nagurati kilometre gaze u nos, krvario si iz nosa, i krv nije hrtjela stati, kap za kap, slap za slapom krvi, krvna grupa na rukavima, i na bijelim ručnicima, puna alkohola, tvoja krvna grupa na tvojim hlačama, krv u našim dušama, vikao si i sve je boljelo. Niti tada nisi letio, tada nisi mogao, zakleo bih se sam sebi da si bio sretan što ne moraš letjeti makar i iskrvario, barem u tim trenucima, ne letjeti, konačno sjediti bez da letiš, i na kraju, kada je krv konačno prestala teći iz tvojeg nosa, leći u krevet a da ne moraš letjeti dok ležiš, mora da je bilo olakšanje, drago mi je ako je.
Hej, Luka moj, možeš li sada, a prošlo je nešto vremena od kada si umro, no nastavio nas nadživljavati, možeš li sada ne letjeti?
Nosim šešir u zadnje vrijeme. Nosio sam ga i prije, ali sada se vratio na moju glavu.
Ovdje, danas svi žele letjeti, ne kao ti, žele letjeti preko vozno-letnog reda, letjeti bilo kako, samo da lete, ne žele nadživjeti sami sebe, možda druge, ali ne bih se kladio. Takav ti je danas svijet, a željeznica nije nimalo slična samoj sebi. Odavno sam napustio tu baraku kod istočnog kolodvora, nikada se ne vraćam, a nadvožnjak sam srušio u sebi. Vrt sam ostavio, točno onakvim kakav je bio onih dana. Kada si me čuvao, imao sam nekoliko godina, trebao si ostati sa mnom, sjećam te se kako spavaš tamo u kuhinji na tvrdoj kutnoj garnituri, a ja te gledam, čuvao sam te, dječak je čuvao tebe, Luka moj. Čekao sam da stigne moje vrijeme za letjeti, ali nisam uspio letjeti, do današnje noći nisam, tek nekoliko bijednih pokušaja. Jeftinih. Noćnih. Dan mi nije dao da letim, noći su me barem ponekad htjele uzdići metar-dva od tla. Dovoljno. Onda bih pao u krevet. Onda bih pokušao letjeti u njemu. Onda bih ostao prizemljen. Bolestan. Bez sna. Hrpa teških kostiju koja ne može letjeti. Ne zavidim ti, Luka moj, nimalo, jednom ćemo letjeti zajedno, bojim se, a ti se sada pobrini da ne bude tako, jer ne želim ti ja letjeti, ne želim sanjati, ne želim uopće govoriti, često tako, ma niti jeftino govoriti, a nemam tvoj sarkazam, Luka, nema tog šarma, nema tog pogleda, nema toga svega divno crnog, nema neba na kojem bi se moglo letjeti, sada iz tog neba lije tvoja krv iz nosa, lije i lije, doba je zatvorenog neba.
Nema tvojih nosnica tamo gore, pa da uguramo gazu, pa da krv samo lagano kapa.
Pišem ovo za tebe, ali ne bih ti, da te sretnem, da si ovdje, imao ništa za reći. Možda te ne bi niti zanimalo. Jesu li te ljudi podcijenili? Siguran sam da jesu. Pogriješili su. Njihova stvar. Tebe niti to nije zanimalo. Letio si u svojem snu.
Jednog od ovih dana ću otići do verande, naći te tamo kako sjediš, sjest ću za stol s tobom. Popit ćemo jedno jedino piće. Doći ću kada danje svjetlo bude najsjajnije. Imat ću i ja taj svoj zgužvani šešir na glavi, samo za tu priliku, imat ću jeftini govor u ustima, ali nećemo razgovarati. Samo sjediti u tišini. Kada me konačno prepoznaš, primit ćeš me ispod ramena, povest ćeš me da malo letimo, vratiti me natrag. Onda ću otići. I više nikada nećeš morati letjeti.

tvoj unuk Kruno