Piše: Blažo Davidović

I onda se ti šokiraš, pa protestiraš i veliš: pa kako, ja sam profesor – magistar – doktor, sedam puta primarijus, član 12 Rotary klubova i pridruženi član nacionalne Akademije. Ali život je beskrajna kombinatorika, neprekinuta jednadžba sa dvije poznanice: to si ti i smrt, i jednom nepoznanicom, a to je ljubav, i nema tu prepisivanja, ne možeš se sakriti u zadnjoj klupi, ni ćiriti u teku tvoje simpatije, sa pletenicama i dokoljenkama,u susjednoj klupi, ne možeš kazati da je tvoj otac Bog i Batina. Cijeli razred je na vječnoj nuli i stalno kasni sa gradivom.

Život te izvede pred tablu i ti pojma nemaš. Zamuckuješ. Tražiš pomoć od tri štrebera iz prve klupe koji još manje znaju.
I nitko ti ni oca, ni mater ne zove na “primanje”. Nema roditeljskog sastanka. A uvijek padaš. Nikako da te isključe iz škole, da te izbace.
Životne lekcije se ne uče unaprijed. Nema bubanja na pamet, nema štrebanja, nema sufliranja i laganja da ti je baba umrla i da te boli glava.
Padaš i to je to.