Piše: Romano Bolković

Mnogi su se usoptali jer je Predsjednica Grabar-Kitarović na stadionu u Maksimiru pila pivu. Ne bez razloga, iako iz sasvim krivog razloga: ne, Predsjednica nije na stadionu pila alkoholno piće, jer se na Maksimiru odavno već prodaje bezalkoholna piva, ali, u tome i jest sav problem: kao što je Predsjednica neizostavno na nogometnoj utakmici nacionalne izabrane vrste, jer tako rade pravi domoljubi, tako na stadionu ispija pivu, jer tako rade pravi navijači; jedino, baš kao što je piva bezalkoholna, tako je i sve ostalo bez ikakve supstance.

U tome je temeljni problem politike Kolinde Grabar Kitarović: sve je tu samo izvanjsko, ničeg tu nema suštinskoga.

Sve je to samo pojava isparžnjena od svoje biti.

Recimo kao antifašizam bez Tita.

Antifašizam kojega se, u povodu Dan statuta u Poreču danas sjetila Predsjednica Grabar-Kitarović, netom nakon što je prije par tjedna bistu Josipa Broza Tita realno i simbolički odložila u muzej.

Antifašizam kojega se sada Predsjednica sjetila, antifašizam je o kojemu sam – posebno je na to opomenuo Kuljiš – jedini u ovoj zemlji višekratno pisao ja, u uzaludnim godinama: antifašizam Cilige, antifašizam Proštinske bune.

Netko bi rekao: OK, ali u čemu je problem? Pa to je antifašizam bez Tita. Štoviše, to je autentični hrvatski antifašizam. I, što je najbolje: ta, to je prvi antifazišizam na svijetu!

Znam da ne znate, pa evo, naučite sto je to Proštinska buna: “Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora, započeta na početkom veljače 1921., a ugušena 5. IV.1921. Gotovo se istodobno u susjednoj Labinštini odvijao pokret rudara poznat kao Labinska republika, a oboje su bili pokušaj otpora ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije i Rapalskoga ugovora, uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2–3.II.1921., drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je Ante Ciliga, koji je na Proštini, zajedno s tamošnjim komunistima, osnovao partijsku organizaciju. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih skvadra upale su u proštinska sela 5.IV.1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u pulski istražni zatvor, protiv 12-torice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.”

Ako ste pažljivo čitali problem vam je jasan: Tita možete izbaciti kroz vrata, ali će vam se komunizam vratiti kroz prozor: Ciliga koji je s komunistima osnovao partijsku organizaciju, organizirao je i prvi antifašistički otpor! Komunisti, dakle! Shit happens!

Ali, OK. Politička korektnost od koje sva odiše Kolinda Grabar-Kitarović analizirana je i prije no sto je nastala: “Današnje tržište preplavljeno je proizvodima koji su lišeni inherentne im malignosti: kava bez kofeina, vrhnje bez masnoće, pivo bez alkohola. Popis se nastavlja: virtualni seks kao seks bez seksa, doktrina Colina Powela o ratu bez žrtava kao ratu bez rata, politika redefinirana kao stručna uprava kao politika bez politike. Snošljivi liberalni multikulturalizam današnjice želi iskusiti Drugo lišeno njegove Drugosti (idealizirano drugo koje pleše zadivljujuće plesove i pristupa stvarnosti u duhu ekološkog holizma, dok problemi poput zlostavljanja žena ostaju izvan vidokruga). Snošljivost nam, sukladno spomenutom, donosi dekofeinizirano vjerovanje, vjerovanje koje nikoga ne vrijeđa i od nas ne iziskuje predanost.

Hedonizam današnjice združuje užitak s ograničenjima. Više se ne govori Pijte kavu, ali umjereno! , nego Pijte kavu do mile volje jer je ionako lišena kofeina. Najsvjetliji primjer je čokoladni laksativ koji počiva na paradoksalnoj pretpostavci: Imate li problema sa zatvorom? Ova čokolada će vam pomoći! – riječ je, naime, o proizvodu koji izvorno uzrokuje zatvor.

Strukturu čokoladnog laksativa , proizvoda koji sadrži agens vlastita dokinuća, moguće je pojmiti kroz optiku suvremene ideologije. Uzmimo, primjerice, način na koji pristupamo kapitalističkom profiterstvu: profiterstvo je u redu AKO je združeno s humanitarnom djelatnošću – prvo zgrnete milijune, a onda dio svote vraćate onima kojima je to potrebno. Isto vrijedi za rat i sveprisutnu logiku humanitarnog militarizma: rat je OK ako donosi mir i demokraciju ili stvara uvjete za raspodjelu humanitarne pomoći. Ne vrijedi li isto za demokraciju i ljudska prava? OK je “prevrednovati” ljudska prava tako da uključuju mučenja i trajno stanje pripravnosti, ako će se time demokraciju iščistiti od populističkih “ekscesa”.

Znači li to da bismo se, umjesto lažne snošljivosti liberalnog multikulturalizma, trebali okrenuti vjerskom fundamentalizmu?”

U Hrvatskoj bismo gotovo mogli odgovoriti: možda se ne bismo trebali, ali, to će se ionako desiti. No, to je druga tema.

Ono što je danas interesantno, vladanje je Predsjednice RH i bivšeg Predsjednika, Stjepana Mesića, na proslavi Dana Statuta Istarske županije. Jasno, Miss Političke Korektnosti okupljene je pozdravila kao Istrijanke i Istrijane, jer zašto bi Predsjednica Republike Hrvatske pozdravljala Istranke i Istrane, žitelje Istre, kad kao Predsjednica RH može pozdraviti stanovnike Istrie, budući da je poznato da je Istra u Italiji a ne Hrvatskoj. Jasno, to tome sam davno napisao tekst, dat ću ga dolje, u prilogu, a ovdje naglasimo tek sljedeće: Valter Drandić, predsjednik Skupštine, osim osorna tona kojim je predsjednici zemlje u kojoj je regionalni politički dužnosnik a kojime je objasnio da ono što oni u Istri rade već dva desetljeća neće biti dovedeno u pitanje nekakvim planovima koji računaju na administrativnu reartikulaciju regije uključenjem i Kvarnera te, konzekventno, lociranjem upravnoga središta u Rijeku – fascinantno je to javno priznanje Drandića da se četvrt stoljeća u Istri dakle radi na stanovitom planu autonomije – nego je jasno i nedvosmisleno kazao o kakvom se to planu autonomije radi: “Stoga se županijska skupština zalaže za provođenje politike regionalnog razvoja u skladu s autonomijom jedinica regionalne i lokalne samouprave…”.

Da ne bi bilo nikakve nedoumice, drugi Valter – pitam se je li se Predsjednica pitala otkuda ta popularnost imena Valter u generaciji današnjih istarskih političara – istarski župan Flego, jasno je kazao da je Istra “samoodrživa”: iznijevši rezultate nedavnog istraživanja financijskih i fiskalnih potencijala hrvatskih županija, Flego je sugerirao da iz njih proizlazi da Istra godišnje zaradi 800 milijuna kuna više nego što se u njoj godišnje potroši javnog novca, što znači da tih 800 milijuna “ide u Zagreb”, a za te novce Istra je mogla izgraditi “16 pulskih novih općih bolnica”.

Eto. Zagreb je Beograd. Naši novci idu zgoru. U Zagreb. Zato valja, kako kaže Drandić, njegovati istrijanstvo. O tome ćete dolje čitati: valja raditi na rađanju nacije iz ideološke fantazije, na stvaranju Istrijana kao nacije, jer, ovi će nas zgoru uništiti: našim novcima grade fontane, umjesto da mi gradimo bolnice. Iživljavaju se. I, stoga, kako iznose “istrijanski” političari, valja imati jasan program: biti svoji na svome.

Otprilike onako kako je to Tuđman formulirao devedesetih govoreći o Hrvatskoj.

Sve ostalo, convivenza istriana, šuplja je ideologijska pričica za budale: Valter Drandić, koji je jasno kazao da je donošenje Statuta bilo izraz “opredjeljenja Istrijana da je biti gospodar na svojemu ideal i način življenja ljudi Istre”, pred hrvatskom Predsjednicom ustvrdio je da je 1943. godine istarski narod uz svoju novu domovinu dobio i svoje more, otoke, šume, vode, njive, pašnjake i sve što je imao, dodavši:

“Zbog tega se danas ne mirimo s nama neprihvatljivom tendencijom da sve mora biti državno i gotovo je nevjerojatna činjenica da moramo s vlastitom državom voditi sudske sporove o dokazivanju vlasništva onoga ča je oduvijek naše i ča smo donesli sa sobom kad smo se priključili Hrvatskoj”.

Dakle, pročitajmo još jednom: istarski narod se priključio novoj domovini, donijevši Hrvatskoj svoje more, otoke, vode, njive i sve što je imao. To je to njegovanje istrijanstva. U Istri dakle žive Istrijani, koji već time sto nisu Istrani žele kazati da nisu Hrvati i nemaju veze s Hrvatskom, osim sto su se 1943. po prvi puta u povijesti njoj priključili, darujući joj obilna prirodna bogatstva, danas i enormne financije, da bi zauzvrat bili lišeni mogućnosti upravljanja onim ča je oduvijek njihovo – ne hrvatsko, nego istrijansko, jer s novom državom istarskoga naroda Istrijani moraju voditi sudske sporove o dokazivanju toga vlasništva!

I to Predsjednica RH sluša, a onda, jer je zadnja nastupila, jedino i samo zainteresirana za to da svima kaže uvijek i samo ono što žele čuti, jedino zaokupljena vlastitim političkim PR-om, Kolinda Grabar-Kitarovic pozdravlja Istrijanke i Istrijane! Ni zabunom, ne Istrane.

Ili, što bi bilo najlogičnije, jer oba Valtera talambasaju o tome da taj Statut “počiva na građanskom principu suživota”, s građani i građanke, ali, nekim čudom to izostaje: umjesto načela građanskog suobikovanja života u moralu, pravu, politici itd., Istra istiće ideologiju krvi i tla, “njegovanja istrijanstva” i bivanje “svoj na svome”, a hrvatska Predsjednica na to odgovara spominjući light-antifašizam, ovaj autohtoni, jer bas je onaj općenitiji izbacila iz ureda, ne prepoznajući fašizaciju ni kad joj je pred nosom.

A zašto i bi, kad je tu Stjepan Mesic, koji doduše nije kazao jednu krivu riječ, ali koji nije kazao ni riječ o ovome sto je danas čuo, jer, pametan je Stipe: držao je Jakovčića na kratkoj uzici oba mandata, svaki put je Jakovčić zašutio čim je Stipe intervenirao, uostalom, dao im je Stipe što je trebalo, i iz portfelja najlukrativnijih zemljišta Hrvatske Hypo izdvojilo se prije operacije Cherry zemljište Brijunske rivijere da nekim slučajem Jakovčić i IDS ne bi raspisali referendum o regionalnoj samostalnost Istre, pa budući da je Mesiću jedino važno da za njegova života ne bude pičvajza secesije, Jakovčić i ekipa mogu mirno graditi infrastrukturu odvajanja, radeći na planu koji Drandić spominje u miru, njegujuć istrijanstvo, i čekajući dan kad će istarski narod iz države u koju je ušao izaći sa svojim morem, šumama, pašnjacima i inim vlasništvom, samoodrživ, homogen, jer, multikulti-alibi tada više neće biti neophodan: Istrijani će konačno biti svoji na svome. A to je, misle Valter i Valter, neopisiv užitak.

Pri svemu ovome najmanji su, ili uopće nisu, problem – Talijani. Njih se doista protjeralo u većem broju no što je danas Istrana ili Istrijana. Kako nas uči odmah u preambuli Statut žpanije, Istra je zemlja Histra. I, ako sebi dozvolimo omanju povijesnu elipsu, danas su ti Histrijani u Hrvatskoj, a već sutra mogu biti tko zna gdje, unatoč Stipinoj opasci o odluci iz 1943. – jer, dragi Stipe, kako da se Istrani oslone ne tu odluku, kad je tvoja akvizicija a aktualna predsjednica bistu u koju bi se i ti i Histri zakleli locirala, zapakirala i transferirala zgoru, preko Sljemena.

Umoran sam od ovih objašnjavanja očiglednog. Sve je jasno i za sve je kasno. Jedino što još mogu jest, kao optanti poslije 1945. odlazeći iz Istre i ja kazati: Addio ai nostri morti! Siguran sam da ću i ja, kao i Predsjednica pozdravljajući Istrijane na talijanskom, dobiti zaglušan aplauz. Sto je ipak najvažnije: aplauz, ta genijalna tvorevina ljudskih ruku!

* * *

Davnašnji tekst koji tumači ove okolnosti u real-timeu, kad su nastajale: Nakon više od dva desetljeća predsjedanja IDS-om iz domaće politike odlazi Nino Jakovčić. Odlazi kako se već odnedavno u ovom podneblju uvriježilo adbicirati: out of the blue, bez jasnog obrazloženja takvog postupka. Jakovčić doduše kaže do odlazi zadovoljan, jer su oba njegova politička cilja dosegnuta: istarska je regionalnost snažna a Hrvatska ulazi u EU. Uzgajat će ruže, kaže, prodavati klupice i proizvoditi neko piće čiju je recepturu sam osmislio. Jasno, ovakvo je obrazloženje boza, besmisleno naklapanje, i ne samo stoga jer Jakovčić iz politike odlazi kao rezigniran čovjek, čovjek čiji se osobni životni projekt izjalovio: Milanović ga nije izabrao za poslanika u Europarlamentu, i temeljna je Jakovčićeva politička ambicija osujećena. Ali, kažem, obrazloženje koje Jakovčić nudi javnosti – ono se u biti svodi na ravnodušnu konstataciju o manjku motiva za daljnje bavljenje općim dobrom – nedostatno je iz kudikamo važnijega razloga: pitanje je naime zašto Jakovčića Milanović nije izabrao za europoslanika, ili, drukčije kazano, pitanje je odlazi li Nino Jakovčić s mjesta istarskoga župana i predsjednika IDS-a svojevoljno, štuf svega, ili Jakovčić iz politike odlazi kako se već odnedavno u ovom podneblju uvriježilo adbicirati: iznebuha, i bez ikakva mogućeg smislenog obrazloženja.

Naravno, bilo bi sada divno razviti prigodnu teoriju zavjere: Alpe-Adria, Hypo, Dragonera, Allegheny… ili jednostavno a zlobnije – Končar. Naravno, bilo bi divno, no bilo bi to prelako. I olako: Jakovčić ionako nije dio chorus-linea te menažerije, a, uostalom, protiv Jakovčića postoje i pravovaljani argumenti: naime, iako se Jakovčiću čini sasvim obratno, ne samo da je njegov osobni životni projekt preseljenja u Bruxelles propao, nego je i njegova općenitija životna ambicija, stvaranja istrijanske nacije iz ideološke fantazme, sasvim abortirala. Tri su dakle teme: Jakovčić kao protagonist afera; Jakovčić kao sumorna figura koja nije uspjela postati ni druga u gradu, unatoč činjenici da je više od dva desetljeća prva na selu; Jakovčić kao paradoksalno neuspješan političar, kojemu posvemašnji debakl životnoga projekta ne samo da nije evidentan, nego ga on, tipično ideološki, vidi sasvim inverzno, kao životni uspjeh. Prvime se ne želim ovdje baviti: dosadilo mi je već baviti se bavarskoaustrijskim temama, a, uostalom, ima li na Jakovčićevim prstima ikakvoga fosfora, vidjet će se makar i u hrvatskome mraku doskora. Drugime se neću baviti iz pristojnosti, a i stoga jer osobno smatram da bi Jakovčić bio briljantan europoslanik. Treće me pak na svaki način intrigira: kako to da kao u nekoj cameri obscuri Nino Jakovčić Istru vidi kao snažan regionalni entitet, ne vidjevši notornu istinu da je istrijanski projekt prošlost, svršena stvar.

Objasnimo najprije što se pod tom propašću istrijanskoga projekta misli. Nikako ne ono što misli Kajin: Damir Jakovčiću predbacuje neuspjeh IDS-ove politike u Istri ilustrirajući to suhoparnom političkom statistikom: od 45 istarskih gradova i općina, IDS ima vlast u njih 23, dok je 1993. IDS bio na vlasti u svima osim u Svetom Petru u Šumi. Jednostavnije kazano: na ljetnim izborima 1992. godine svaki je drugi građanin Istre glasovao za IDS! Danas to nije tako, a za pad rejtinga Kajin krivi Jakovčića. Ali, ovdje nije riječ o propasti tog projekta: kakav je IDS danas i što je ostalo od inicijalnoga IDS-a nije sada tema. Tema je, rekao sam, stvaranje nacije iz ideološke fantazme. Istrijanske nacije. I taj, upravo je taj projekt propao. A taj projekt, bio je Jakovčićev životni projekt. No, preliminarno, što to znači: stvaranje nacije iz ideološke fantazme?

O stvaranju nacije iz ideološke fantazme u nas je prvi, i mislim i jedini, pisao Boris Buden. Pišući o „fenomenu Grubišić” možda pretjerano Buden taj fenomen vidi kao perpetuum mobile hrvatske državotvorne ideologije, a Grubišićev tekst koji Buden analizira „nije ništa drugo do kratka rekapitulacija temeljnog društvenog procesa koji determinira hrvatsku stvarnost danas – rađanja nacije iz ideološke fantazije.” Ponovimo ovo još jednom: temeljni društveni proces koji determinira hrvatsku stvarnost danas jest rađanje nacije iz ideološke fantazije. No što je to ideološka fantazija? Buden zorno tumači: „Ideološka se fantazija naime razlikuje od obične u onoj mjeri u kojoj je u stanju unaprijed ukalkulirati svoj neuspjeh. Zato je suvišno isticati kako je Grubišićev totalitarni projekt neostvariv. Kako se zapravo ne može, čak ni na razini medijske iluzije, uspostaviti jedno potpuno transparentno, apsolutno kontrolirano i do kraja homogeno društvo. Ali Grubišić, kao i svaka totalitarna ideologija, znaju za taj problem i unaprijed ga rješavaju – u liku Grubišićeva medijskog diletanta, u ideološkoj paradigmi unutarnjeg neprijatelja. U tom smislu prava prijetnja po hrvatsko društvo ne dolazi od mogućnosti da se Grubišićev projekt ostvari, nego naprotiv, od imanentne nemogućnosti njegova ozbiljenja, dakle od njegova permanentnog zakazivanja koje se kompenzira permanentnom proizvodnjom uvijek novih krivaca odnosno novih unutarnjih neprijatelja.”

Buden je Grubišića držao visokokonceptualnom osobom. Ja za Jakovčića ne mislim da je dorastao tom epitetu, ali Ninovu fantaziju bilo bi pogrešno podcijeniti; zavirimo na tren u nju: Čelnici IDS-a od osnutka saveza naovamo sebe su zamišljali kao posttitovske bonvivane koji igraju tenis u Umagu, golf na Brijunima, itd.itd. sa svojim talijanskim i slovenskim kolegama-regionalistima, nakon što su odbacili „primitivni”, „nacionalistički” velikohrvatski balast „s one strane Učke”. Retorika kojom se ovaj projekt brani bila je retorika neoliberalne pluralne demokracije najlakše kategorije, s osnovnim načelom da „građani na nekom teritoriju sami najbolje znaju kako trebaju urediti svoje poslove”, uz ideju „preživjelih nacionalnih država” i viziju „Europe regija” kao ultima ratio političkog postmoderniteta. Lukavstvo uma navodno se tu sastojalo u sljedećem: kad se nije moglo otvoreno zastupati maksimalističku opciju, u koju, uz ostalo, ulazi i preuzimanje dijela unutrašnjih poslova – „jer zašto da nam Hercegovci budu panduri u Istri” – te vjerojatno i uvođenje „financa uz granicu po uzoru na Italiju”, IDS-ovi su čelnici devedesetih znali odglumiti i hrvatske patriote koji od centralne Vlade traže povjerenje za „čuvanje hrvatstva u Istri”, istovremeno dopuštajući da se građani „koji se tako osjećaju”, ako žele, izjašnjavaju kao „Istrijani”. Mijo Mirković, pričala mi je njegova unuka, oženio je Beograđanku pravoslavku Cincarku i razgnjevio mnoge katolike u svojem selu pa i jednu od svoje tri sestre, ergo teško da je bio vulgarni hrvatski nacionalist; jednom je u očaju napisao esej ‘Moj nećak Aldo Emilio’… Dakle, sve je to počelo davno, kad se pojavila mogućnost da se deklariraš kao optant i pobjegneš u slobodni svijet. Ili možda zato što su Talijani u Istri bili građani, gospoda, a Hrvati nevoljni seljaci, težaci i ribari pa se javlja i jedna doza pokondirenosti. No, dakako, sve je eskaliralo devedesetih kad su se ‘svi oni zgoru’ što su se slili u naše krajeve proglasili Istrijanima. Mi smo Istrani, a oni su Istrijani, kao biva, svejedno jesu li Srbi, Bosanci, Albanci, Talijani… U riječ, Blut und Boden s ovu stranu Učke: umjesto visokoparnog inzistiranja na načelu supsidijarnosti, ovdje je na djelu zadriglo, primitivno inzistiranje na novom nacionalnom identitetu, na istrijanstvu, i ono što su ti vjerojatni federalisti programski zaokupljeni postupnim preuzimanjem većeg obima upravnih kompetencija sa široko zamišljenim projektom decentralizacije, omekšavanjem državne granice prama Italiji i Sloveniji, stvaranjem krupnog županijskog proračuna s izvornim prihodima (npr. od koncesija), izravnim znanstveno-tehnološkim povezivanjem sa zapadnim susjedima i poslovnim aranžmanima koji zaobilaze centralnu administraciju u Zagrebu, imali na umu, nije se nimalo razlikovalo od političke fantazije Franje Tuđmana u većem formatu. Uostalom, to već akronimi svjedoče: umjesto Hrvatske tu je Istarski, doduše sabor a na zajednica, dok je ovo D simuliralo demokraciju u HDZ-u doživotno, a u Istri više od dva desetljeća!

Naročito je zanimljivo, tek da zaključim, uočiti osnovnu taktičku premisu ranih radova IDS-a: preslikavao se tada model odnosa Zagreb – Beograd na odnos Zagreb – Pula, inzistirajući na „samobitnosti” Istre i pravu „Istrijana da budu svoji na svome”.

Nije teško uvidjeti slabe strane takve IDS-ove argumentacije: kao i devedesetih, u ratu, tako i danas, u recesiji, zanemarujući općehrvatski kontekst, IDS-ovci traže previše u vremenu kada većina Hrvata nema ništa ili malo; inspirirani lokal-patriotizmom, oni svoj partikularni interes uzdižu do načela, i traže od Zagreba da im prizna prava koja oni ne priznaju Zagrebu; njihova je retorika lišena elementarne solidarnost za one koji nisu prošli tako dobro kao oni, ni u ratu ni u poraću; pozivaju se na europske standarde što je naprosto protučinjenična tvrdnja: istina je da nijedna europska regija nema toliku samostalnost od centralne vlade koliku oni zahtijevaju za svoju regiju; itd.itd. Ali, ovakva rasprava sasvim je deplasirana, i ne samo zbog Dragonere i Bargbarige i inih iskaza ljubavi za istarsku, ili hrvatsku, sasvim svejedno, zemlju, naročito ako je nekretnina: rasprava je deplasirana jer je načelno ideološki neprihvatljiva: bez obzira na Histre iz preambule Statuta Istarske županije i njegovanje istrijanstva kao tradicionalnog izraza regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa iz famoznog spornog članka istoga Statuta, sasvim je razvidno da je na djelu isti onaj proces koji je Boris Buden nazvao temeljnim društvenim procesom koji determinira hrvatsku stvarnost danas: prisustvujemo, naime, rađanju nacije iz ideološke fantazije. Pokojni Račan uvijeno je komentirao da Statut ide na štetu Istranima, u korist Istrijanima, ne usuđujući se biti radikalan, a biti radikalan, Račan je to znao, znači zahvatiti stvar u korijenu: nije se usudio prokazati tu ideologiju krvi (istrijanstvo) i tla (s ovu stranu Učke) oko koje je cijeli svoj politički vijek nastojao Nino Jakovčić, ne uvidjevši čak ni sada, na kraju te karijere, da je njegovo njegovanje istrijanstva kao izraza regionalne pripadnosti istarskoga plurietnosa gotovo poput slavnog Vinaverovog prevoda le penseur de quintessence: odlazi nam vejač ovejane suštine, undefeated champion istrijanske politike, blaženo nesvjestan da je njegov plurietnički multikulturalizam bio tek još jedan, doduše nerealizirani, ali ipak zato ne manje balkanski nacizam. I, na kraju krajeva, možda je upravo u tome eliksir njegove dugovječnosti: jedan mali vođa jedne nedovršene nacije u jednoj neizborenoj državi. Sjeti se toga, putniče, kad sljedeći puta po izlasku iz tunela Učka ugledaš pano s natpisom: Istra, zemlja dobrega vina…; to autor nije imao snage za lapidarnost, kuraja da napiše tek: Istra. Nino Jakovčić nikada nije ni pomislio da u svoju fantaziju ukalkulira unaprijed svoj neuspjeh. Zato je za njegov pad kriv on sam, ne mangupi u IDS-ovim redovima: ovoga Abela nije ubio Kajin.