U četvrtak, 26. marta navršila se 31 godina od smrti Branka Ćopića. Čitalac prijateljskog sajta E-novina, Darius Fran, poslao je jednu malu i osobnu bilješku u znak sjećanja na tog velikog književnika koju prenosimo.

Prije trideset i jednu godinu, 26.3.1984. vraćao sam se s puta po Bliskom istoku i Turskoj i čekao na bugarsko-jugoslavenskoj granici da se ukrcam u neki autobus koji bi me prevezao do Pirota ili Niša, pa da onda vidim kako dalje do Sarajeva. Kiša i prohladan proljetni dan. Sklonio sam se u kućicu s jugo-carinicima. Pitaju gdje sam bio i čude se kojeg sam vraga tražio po Siriji, Jordanu i Iraku (“Hajd, vadi drogu”, veli u šali jedan od njih). Ja njih pitam kako je završilo par prethodnih kola nogometnog prvenstva, kako je igrala KK Bosna u Ligi prvaka. Kažu mi. “Šta još ima novo”, pitam.

“Ubio se Branko Ćopić”, kaže jedan od carinika, glasom tv-izvjestitelja. Šok! Kako? Zašto? Gdje? Zadnja osoba za koju bih pomislio da je mogla biti spremna na takav korak. Veseli Branko, dobri Branko, Branko zabavljač i Branko mudrac, Branko, koji je zajedno s Matom Lovrakom, Henrykom Sienkiewiczem, Markom Twainom, Karlom Mayem, Walterom Scottom, Ferencom Molnarom i Julesom Verneom bio važan dio mog djetinjstva, često, činilo se, važniji i od mame i tate.

Branko, koji mi je, zajedno sa svima naprijed pobrojanim, otvorio vrata i prozore mašte (kod Branka je mašta i na dimnjak ulazila), naučio vrijednosti priče, ljepoti čitanja, značaju knjige. Jedan od onih sretnih ljudi, izabranika neke više sile, koji svojim postojanjem usreći hiljade i tisuće drugih, a da ih nikad i ne vidi, nečemu važnom ih nauči, ostavi trag, kao što na sretne unuke ostavi trag njihov djed. I onda, skok u ništavilo…

Branko Ćopić bio je odličan pisac. Nažalost, većina stanovnika BiH (a i tzv. regiona-jebiona) to nikad neće saznati zbog endemskog analfabetizma, edukativne insuficijencije i mentalne simplificiranosti. Da bi se čitao Ćopić (a i ostali dobri pisci južnoslovenskih plemena: Krleža, Marinković, Šenoa, Matavulj, Desnica, Lovrak, Andrić, Selimović, Sijarić, Lalić, Tišma, Kiš, Pekić, Kovač, David, Crnjanski… Hemon, Jergović, Albahari, Basara, Arsenijević, Samardžić, Vojnović) potrebno je, naime, znati više od 16 slova i 265 riječi (minus uzvici i usklici) koliko zna prosječni balkanjez. Dobro je rekao veliki Miroslav Ćiro Krleža: “Dok su ostali narodi gradili kulturu, mi smo, na obodu Europe, čuvali krave.” Sad, kad su balkanske poglavice prožderale i krave (a uz njih i koze, ovce, prasad, guske, patke, kokoši i tuke), možemo samo stajat na livadi i blejat jedni na druge. Bleeeeeee! I nismo za bolje.

P.S. Ovom sam prilikom po strani ostavio pjesnike, jer su oni za balkanske ljudoždere viša matematika. Tko je kriv Tinu što se nije rodio i rastao u Francuskoj, Italiji ili barem na Grenlandu.