“Čovjek bez korijena”

Napustih sudnicu.
Iza mene nestade zgrada.
Jednostavno proguta je mrak.
Ono malo uličnog svijetla zadavi tama.
Kvrc, trrrnnnnnn, snap, zaaak!!
Čulo se, odjekuje mračnom ulicom.
Neobično tiho je, sablasno i spokojno je.
Nelagoda obuze grad.
Nisam vičan bez svijetla da drmim u mraku sam.
Vidim granje, drveće kako protestuje.
Očekivao sam noć sa mnogo više zvijezda.
Pogledah gore bez uspjeha da prodrem kroz oblake.
Mračno i mnogo gore je i tamnije nego dole.
Samo bljesak stakla i metala počiva u crnilu noći.
Napipah kolodvorsku čekaonu.
Moje oči sijaše osjetih nihov plamen.
Fosforni neviđen plamen.
Mirno sjedoh na ivicu poluprazne klupe.
Do mene sjedio je mladić razrogačenih očiju.
Ja sam vidio ono što on nije.
Podsjećao je na slijepca.
U rukama je stezao saksiju sa mladim orahovim stablom.
Miris mladog lista govorio je o poznom proljeću i već usiljenom znojavom ljetu.
Žamor je vladao čekaonom.
Mladićevo drhtanje prenosi list i ritam čovjekovog straha.
Osmjehnuh se bespomoćno očekujući da njegovo drhtanje stane.
Dobar dan!
Mračan dan gospodine ili samo san.
Da, osmjehnuh se još slabije.
Vidite li možda koliko je sati?
Daa!
Pa koliko je sati?
Pogledah ka zidu prateći veliku kazaljku vrtila je neslućenom brzinom treći krug.
Pola četiri.
Lagao sam bez razloga, mirno bez grižnje savjesti.
Ulijevao sam samopouzdanje slijepom mladiću.
Vlak je na kolodvoru, vrijeme je.
Pružih ruku k njemu, gotovo instiktivno.
On položi svoje uzdrhtle prste na moje rame.
Ćutke iziđosmo van.
Ćutali smo na kolodvoru.
Oblaci su se razilazili otkrivajući zvjezdani nakit neba.
Smijao se raskošno oštar mlad mjesec.
Ponesen prizorom pomilovah britku mu oštricu.
Osjetih oštro sječivo ispod kažiprsta.
Krv mi pođe gotovo u istom mahu.
Zavukoh jagodicu pod jezik sisajući memeljiv miris života.
Mladić uzadhnu ne sluteći moju monodramu.
Sa ivice mraka umjesto vlaka dolazio je voz
tlo se je gibalo pod nama.
Ukrcali smo se u masan smrdljiv vagon.
U prvom razredu sjedila su dva gospodina.
Jedan je čitao knjigu bez sadržaja.
Drugi je pušio ne pripaljenu cigaretu.
Svejedno uživali su objica zadubljeni u vlastiti užitak.
Mjesec je dominantan, usiljeno napadan.
Gledao sam odsjaj njegovog sarkazma na prljavom staklu prozora.
Mladić je grčio saksiju među prstima ja sam mislio o bijegu iz voza.
Napokon pokrenu se kompozicija osjetih blag udar inercije uzdrhtalog abdomena.
Cvilio je bolno vlak.
Ja sam potmulo razmišlajo o tlu perona koje ostade otrgnuto od voza.
Umjesto stopala osjetih korijenje vlastito kako podom bespomoćno grebe.
Strah preuze gdje nelagoda poče da zamire.
Mladić upija ono što osjećam ja.
Izvuče drhtavim prstima komad papira.
Nijemo pruži ga.
Čitajte molim vas!
Čitajte naglas!
Od riječi do riječi.
Želim da čujem onako kako jeste.
Prisnost me pogodi.
Familijarnost onoga što sam držao i zapisivao grozničavo još sinoć.
Moje stenjajuće paranoično pjesničko kopile!
Ovdje ne piše ništa!
Prazna hartija, pismo bez sadržaja!
Svejedno čitajte što mislite da piše unutra.
Bijesan počeh čitati ono što nisam mogao još sinoć.
“U vlaku smo nas četvorica,
a u vozu već tri su sada čovjeka.
Jedan je nestao.
da li ste vidjeli četvrtog?
Nema ga
i treći nestade!
Možda je privremeno nestao.
Ćuti, šuti, muči.
Za Boga svetoga zaveži!
Neko ipak djeluje
osjećam ga jasno
i vonj bolesne žuči.
Kompozicija je napola prazna.
Zvuči strašno!
Ne odmiči se od mene!
Ja sam drhtavo odbjeglo štene.
Tračnice ne čujem više.
Strah preko pružnih pragova
neumitno napreduje.
Penje se i gmiže,
do uzdrhtale vlastite šije.
Nikog više nema,
osim moje paranoje.
Ne napustam se
ma kako očajnički
od kostiju vlastitih bježao.
A nisam trebao,
ja sam samo
uzdrhtala misao
bez prisutnosti i otjelovljenja
kanal i poruka
za buduća snoviđenja.”
Voz je mirno sada počivao u noći.
Tiho napustih prizor.
Nevoljno bez objašnjenja zaboravih saksiju i mlado stablo.
Nepotpisano pjesničko kopile ostavih kao jeftin miraz.
Odvukoh korijenje od stopala do prve ilovače ispod pruge.
Pustih ih unutra da potraže tlo i svojataju sada komad pišljive zemlje.
Mjesec je blijedio u sanjivoj noći.
Praskozorje i nastavak krmeljave zore.
Na ivici neba pisalo je: Samo čovjek bez korijenja putovati može.