Piše: Božica Jelušić

Žao mi je što to moram reći, no manjak invencije i život bez poleta naprosto su mi zazorni. Stalno se (ovdje) vrte stare misli, istovrsne objave, opća mjesta, sudovi bez logičke podloge, trivijalije svih vrsta. Ponekad upecam autorski biserčić, fotku, zapis, par stihova, novi likovni znak, no to je rijetko, i odjednom se izgubi, baš kao i neki “žešći” komentar, koji ne paše kvekerskim ušesima. Politika mi je umarajuća, sport ne pratim, kvazi domoljublje je kao pet put podgrijana sarma, religijski izlijevi neprimjereni su ovom mediju i uglavnom kičerski do neba, te na kraju i nemam volje ovamo “zavirivati”.

Ne znam…nekada su ljudi imali hobije, klubove, udruge i sijela, građanske salone, dok je izumom “društvenih mreža” započela unifikacija, polupismenost, imitiranje, mehaničko povlađivanje ili trolovsko “kvarenje druženja” iz načelno-kverulantskih razloga. (Mali mozgovi i svadljive jezičine).Vjerojatno bi trebalo postupiti kako veli S. Veil: “DISTANCA JE DUŠA LIJEPOGA”, čuvati jedan intimni razmak i ne ostrašćivati svoj govor i nastup ni u kojoj prigodi. Ili dati “mreži” maksimalno sat dnevno, pa postepeno i to smanjivati, dok se posve ne odvikneš.

Pa kad slijedeći put dođeš, bit ćeš I NE KAO STRANAC (Thomson) ali ne baš ni kao DOMAĆI…Točno onakav, kakvog te “mreža” zaslužuje.