Piše: Božica Jelušić
Ove godine nemam se vremena predati proljetnom umoru. On postoji, možda je čak veći nego prijašnjih godina, no ne želim mu dati nimalo vlasti. Čistimo okoliš, rušimo stara stabla i podsađujemo nova, krčimo kupinu, šiblje, stare naviljke trave, razgrćemo krtičnjake, starom ciglom ozidavamo gredice, sređujemo stolariju i vanjske skulpture, stepenice, stolove i klupe. Napor je velik ali svrsishodan. Zaokružili smo moj željeni JAVORNJAK s nešto više od 30 mladih stabala, proširili vrt, zacrtali PROPLANAK ZAVIČAJNIH STABALA i posadili voćke i nekoliko trsova loze. Djeca će dobiti livadu-prostor za igru, a KUŠ (Kazalište u šumi) proširit će se za jedan mali anfiteatar u dvorištu. Dakako, Park pijetlova obogaćen je novim “primjerkom” iz jata majstora Kuharovića, što nas neobično veseli.I sve oko nas raste, buja, ekslodira u vatromete, plete se u girlande. Maslačci se nikad ne umore cvjetati, višnje ne prestaju zametati male zelene kuglice- buduće plodove.
Pomalo i postepeno i ja učim odmarati se na terasi, zalijevam biljke i cvijeće na rate, bilježim nešto samo kad mi “dođe”. Život bi zasigurno trebalo pojednostaviti, ne gubiti se u sitničavim detaljima, ne uskrisivati propale akvizicije, ne baviti se trivijalijama, već naprosto- zahvatiti, uhvatiti se u koštac, dovršiti nešto, obogatiti svijet za neko djelo ili pothvat, ne mareći za municipalne zlobe ni ljubomoru bližnjih i daljnjih. Konačno će postignuće nositi samo pečat vizije, umješnosti, upornosti i volje, koje smo u njega ugradili.Želim konačno zaključiti, da su takvi pothvati nemogući bez naklonosti i potpore prijatelja. U tom smislu, oni su pravi i finalni životni testovi- da vidimo tko nam je preostao, s kim računamo, na koga se možemo osloniti i pouzdati. Često iznevjere upravo “favoriti”, no iznenade oni koje smo nehotice doživljavali kao lica iz polusjene, diskretno prisutne, no nikad izravno istaknute uz naše ime.Upravo zbog njih ne smijemo popustiti umoru, baciti koplje u trnje, poderati barjake, odustati od snova i zamisli naše mladosti i zrele dobi.
Ne znam za druge, no mislim da osobno ne bih podlegla napasti odustajanja, dokle me glava služi i noge drže, a duh daje vjetar u jedra, prema nečemu što se nazire iza obzora, na granici Kimerije, kamo nam je svima jednom otputovati.
13. travnja 2015.
radio gornji grad 
