Opus genijalnog Šibenčanina Fausta Vrančića životna je tema i trajna inspiracija zagrebačkog Šibenčanina Omera Raka. Iz tog je monaški posvećenog istraživanja izrasla bogata i raznorodna umjetnička produkcija ovoga autora: dramski tekst o životu i smrti Fausta Vrančića »Pupak usrid svita« (Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture za 2002. godinu), scenarij za animirani film »Homo volans« redatelja Darka Bakliže (nagrada žirija u natjecanju kratkog eksperimentalnog filma 12. Ismailia International Festival for Documentary & Short Films 2008.) i konačno, roman »Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina«.

Kroz dvije paralelne priče, suvremenu i onu iz Vrančićeva doba, autor u romanu isprepliće vječno pitanje ratovanja i mira, pitanje uzbuđenja u znanstvenim otkrićima i umjetničkim ostvarenjima te ono ključno – pitanje napretka ili stagniranja pojedinca u društvu.

Prateći rukopis ovog rasnog pisca, jasno je da se njegovo i Vrančićevo pobratimstvo u svemiru nije dogodilo slučajno. Rak je baš kao i njegov uzor, pravi renesansni čovjek, »uomo universale«, svestran, erudit, čovjek širokih interesa i neutažive žeđi za znanjem. Omer Rak je intelektualac par excellence kakvih ovo društvo spektakla i jeftinih uzbuđenja ima sve manje i koje marginalizira i zanemaruje sve više.

Otkud vaša fascinacija Faustom Vrančićem? Kako ste se zatravili sudbinom renesansnoga genija i posvetili mu desetljeća minucioznog istraživanja ?

– Sveznadarski opus Fausta Vrančića oduvijek je bio mamac za moje pero, zbog divljenja ponajprije. No kako sam s vremenom istražujući sve više ulazio u epohu u kojoj je stvarao, a radi se o drugoj polovini 16. i prva dva desetljeća 17. stoljeća, postajao sam sve više zadivljen načinima razmišljanja, kulturnim i intelektualnim dosezima toga doba na razmeđi kasne renesanse i nadolazećeg baroka. Faust Vrančić na primjeren način prosijava kroz vlastito djelo i životopis najplemenitije humanističke zasade svoje epohe. Njegov je polihistorski genij u svojoj naravi bio iznimno transformativan i meni fascinantan. Kao lik iz romana, u mojoj imaginaciji postaje kristalnom prizmom pogodnom za projiciranje mojih vlastitih literarnih zamisli jer nitko drugi kao on nema takav potencijal. Postao je mojim svojevrsnim literarnim alter egom koji progovara mojim jezikom, misli moje misli i osjeća mojim srcem. Naposljetku, dogodilo se da je jedan Šibenčanin fasciniran drugim Šibenčaninom, da skratim.

Izmišljeni dnevnik o arkani

Čini se da o Faustu Vrančiću ne znamo mnogo. Baratamo uglavnom s nekoliko općepoznatih činjenica da je bio leksikograf, hagiograf, povjesničar, logičar, izumitelj…riječju, polihistor. Kako ga vi vidite i predstavljate čitateljstvu na razini fakcije i fikcije?

– Istina je to što kažete jer stoji činjenica da još uvijek malo znamo o njemu. S koje god ga strane motrili nesumnjivo je bio neobično zanimljiva osoba s mnoštvom interesa, i živio je u neobično dinamičnoj i zanimljivoj epohi. Međutim, nitko dosad osim mene nije potencirao i nastojao istražiti činjenicu da je Faust Vrančić gotovo dva desetljeća bio vrlo blizak Rudolfu II. Habsburgu, caru Svetoga Rimskoga Carstva, prvo kao tajnik na njegovu praškom dvoru od 1581. do 1594. godine, a zatim od 1598. do 1605. kao čanadski biskup kojega je imenovao car osobno. Opće je poznato da je praški dvor pod Rudolfom II. bio najpoznatije onodobno europsko okupljalište umjetnika i znanstvenika, ali i hermetičkih filozofa, astrologa i alkemičara. To znači da se Faust mogao svakodnevno susretati na dvoru i u Pragu s najvećim alkemičarima i adeptima svojega doba. Znajući njegovu »faustovsku« žeđ za znanjem, susreti s tim učenim ljudima kao i razmjena znanja, uključujući i okultno, ne smije se nipošto isključiti. Međutim, o tome još ne znamo ništa. Zato sam ja u romanu ispisao izmišljeni dnevnik o njegovoj arkani, hermetičkoj potrazi za »kamenom mudraca«.

Što je arkana i koliko je odredila život stvarnog Fausta Vrančića, ali i onog imaginarnog.

– Prema latinskom izvorniku, arkana označava tajnovitost, tajnu. U romanu sam je uporabio u smislu hermetičke tajne kako je inače rabe hermetički filozofi, odnosno alkemičari. U njihovu simboličkom, sutonskom vokabularu označava dvovrsno tajno znanje o pronalaženje prave materije koju valja podvrgnuti obradi u »poslu«, kao i ispravnu metodu postupanja. Alkemijski se postupak verificira kroz različite stupnjeve preobrazbe i kromatske mijene koje se opažaju u zatvorenoj »posudi« u kojoj se materija preobražava zagrijana na pažljivo reguliranoj vatri sve dok ne postane »jedna stvar«, to će reći »kamen mudraca«, kruna cjelokupnog alkemijskog procesa. Faust Vrančić je nedvojbeno dolazio u kontakt s učenim ljudima koji su bili skloni toj vrsti okultnog istraživanja. Koliko je ta arkana odredila njegov život – ne znam; što se tiče onoga drugog, »imaginarnog« Fausta – utjecala je na čitav njegov život koji nije bio ništa drugo nego odraz te arkane.

Orgazam rečenice

Uz Faustovu priču u romanu se paralelno razvija i priča šibenskoga knjigoveže Gabrijela u čije ruke dospijevaju Vrančićevi hermetički spisi u travnju 1991. godine uoči Domovinskog rata. Je li bilo zahtjevno meandrirati dvije radnje, dva povijesna konteksta, dokumente i fikciju?

– Kako već dugo istražujem život i djelo Fausta Vrančića i njegovu epohu, uključujući osobe, događaje, intelektualne obrasce i raznovrsne procese formativne naravi koji su toj epohi dali osobit i osebujan pečat, nije mi bilo teško posegnuti za odgovarajućom građom i ugraditi je na stranice romana. S druge sam strane, pak, bio svjedok i sudionik pojedinih zbivanja opisanih u romanu prije početka i na samom početku Domovinskog rata u Šibeniku, pa sam te stvari lako mogao istresti iz rukava vlastitog sjećanja. Ni jedno od toga mi nije predstavljalo poseban problem u pisanju, ali nešto drugo jest. Naime, roman je pisan u prvom licu za oba lika, Fausta i Gabrijela, što mi je unekoliko otežalo literarno manipulirati s oba njihova »jastva«, ponajprije zato što su bili prostorno i vremenski značajno udaljeni. Radi se o klasičnom preuzimanju uloga svojih likova ulaženjem u njihovu intimu, u dubinu njihova psihičkog bezdana, i to s neprekidnim izmjenjivanjem slijedom ritma radnje. Sam proces pisanja koji crpi iz kreativne imaginacije u tom slučaju postaje na neki način bipolaran što nije lako podnijeti jer ti su likovi živi, zamalo pa entiteti koji žive vašim životom i kolaju vašim bićem naizmjence. Da bi im što bolje pristupili, morate ih, paradoksalno, još više pripustiti u se, otpustiti im uzde i dati im još više slobode da ovladaju vama. Svi koji su u poslu pisanja, vjerujem, dobro znaju o čemu govorim i s čime sam se nosio tijekom tih nekoliko godina dok sam stvarao ovo literarno djelo. No, nije taj proces bez radosti posebice kada ta dinamičnost preuzimanja likova i naizmjenično vođenje dviju usporednih radnji učini da vaš cjelokupni kreativni potencijal procvjeta stvaralačkom fleksibilnošću i bujnošću ideja. To je jedna vrsta tinjajućeg zadovoljstva, zanosa kojega je nemoguće opisati riječima. Neka vrst orgazma rečenice.

I Faust i Gabrijel, iako ih dijeli četiri stoljeća, nošeni su istom plemenitom željom da donesu mir. No rat je, čini se, konstanta, neizbježan usud ovih prostora, a vama je kažete osim panike, straha, tjeskobe i neugode, donio i neke začudne momente . Možete li to objasniti?

– U tim ultimativnim trenucima kada je vaš egzistencijski kafkijanski kavez toliko stisnut i zgnječen, kada je posve izgledno da će vas već sljedeći trenutak usmrtiti njegove željezne rešetke, upravo zbog te silne tjeskobe, straha i panike, nekim čudom, iznebuha, sve odjednom, neznano, otvori vam se put poput Crvenog mora Hebrejima, nađete Arijadnino klupko koje vas učas odvede do porte spasa. I tada, u trenutku, proključate zanosom, vedrinom, kreativnošću, i klikćete kao galeb na azurnome nebu, nesputani, slobodni… ratu i patnji unatoč. Kako to objasniti nego da ste dotaknuti Milošću, svjetlom s visoka, u poetskoj maniri kazano.

Unikatan roman

Roman je prepun hermetičkih alkemijskih simbola, metafora i alegorija. Je li domaća književna i književnokritička scena prepoznala ovaj jedinstveni postupak i rukopis? Ima li paralela ako ne u našoj, onda u stranoj književnosti?

– Ako je suditi prema reakcijama predstavljača u Zagrebu i Šibeniku – Milane Vuković Runjić, Žarka Paića, Tonka Maroevića i Ivice Poljička – roman je iznimno dobro prihvaćen uz uniformni naglasak svih da se radi o unikatnom djelu koje nema parnjaka u suvremenoj književnoj produkciji. Čekam još uvijek jednu ozbiljnu kritiku koja će ga post festum valorizirati izvan hvalospjevna predstavljanja. Iskreno, ne znam s kojim bi ga domaćim ili stranim djelom usporedio.

Koji je povijesni značaj Fausta Vrančića?

– Dovoljno je reći da se radi o autoru prvoga hrvatskoga ali mađarskoga rječnika naslovljenog »Rječnik pet najuglednijih europskih jezika« iz 1595. koji je snažno utjecao na formiranje pravopisa hrvatskoga ali i mađarskoga jezika. Pribrojimo tome i njegove »Nove strojeve«, koji su jedno od najpoznatijih djela iz područja tehničkih znanosti s početka 17. stoljeća, u kojemu je i čuveni nacrt padobrana kojeg je vjerojatno sam prvi praktično iskušao. Spomenut ću još da je i Opća skupština UNESCO-a prepoznala vrijednost Faustovih izuma, preuzimajući ove godine pokroviteljstvo nad obilježavanjem 400. godišnjice tiskanja prvog izdanja »Novih strojeva«. Premalo je mjesta još govoriti i o drugim njegovim djelima koja su ugrađena u temelje naše nacionalne kulture.