Piše Davor Šišović

Otkad pišem o knjigama, stvaram u glavi sliku, koncept, obrazac idealne knjige o Istri, knjige koju oduvijek želim pročitati, knjige za koju se već desetljeće i pol nadam da će ju netko napisati. Nekoliko bi kriterija morala zadovoljavati ta knjiga. Ponajprije, mora se događati u Istri, ali ne samo tako da autor kaže da se likovi nalaze na tom i tom mjestu kao na nekoj meni poznatoj lokaciji, već Istra mora kao mjesto radnje biti dočarana i onim vidljivim i onim nevidljivim, mora se osjetiti ona posebna atmosfera istarskog podneblja i krajolika, njene prošlosti, njenog načina života i načina mišljenja, mora dakle odisati Istrom.

Ni bajka ni štorija

Također, treba se, povrh dojma kojeg mora ostaviti atmosferom, ukorijeniti na neke što konkretnije likove i na neka što konkretnija mjesta, koji bi, i likovi i mjesta, svojom originalnošću i neponovljivošću svjedočili o univerzalnosti, i koji bi simbolizirali vrijeme i mjesto na način neprimjenjiv igdje drugdje i u ikoje drugo vrijeme. Morala bi imati vrlo detaljno karakterizirane likove u kojima bi se zavičajnost pretapala s kozmopolitizmom, a njihov bi obavezni humanizam trebao proizlaziti iz mnogih sitnih korjenčića njihova porijekla.

Ljudsku dramu bi morala sadržavati takva knjiga, što težu i što složeniju, ali izvan zavičajnih stereotipa o najnapetijim odsječcima lokalne povijesti. Djetinjom radoznalošću, srdačnošću i veselošću bi trebala zračiti, željom i voljom za otkrivanjem svijeta oko sebe, za nevino i dobrodušno uživanje u životu, što bi bio pravi kontrapunkt malo prije spomenutoj drami. Morala bi takva knjiga zaći malko i u one sfere u koje naši umovi bježe kada nam je ovoga svijeta pomalo dosta, ili kad se naprotiv za ovaj svijet želimo bolje pripremiti, sebe ili druge, morala bi dakle računati i na fantastična bića i svjetove koji su od iskonske Istre nerazdvojni. Morala bi i jezikom nalikovati na nešto toplo, domaće, poznato, ali ne previše banalno i očigledno, trebala bi naprosto odražavati i naše književno pravo na pripovijedanje, dijaloge i razmišljanja na jeziku s kojim smo odrasli. Spajati bi trebala, kako ja to volim reći, tradiciju i suvremenost, odražavati se iz dubine slojeva drevnih starina i dočekivati na vrlo ovozemaljskim i ovovremenim temama i motivima, ne biti bajka ni štorija, ali imati ujedno  i epsku snagu i lepršavost bildungs-romana.

Višegeneracijska bi trebala biti u obuhvatu likova, uravnotežiti bi trebala selo i grad, tajnu bi neku trebala skrivati, a svakome od nas otkrivati da ono što smo sami proživljavali kao svakodnevno i nevažno može biti dio puta ka nekoj velikoj priči. Napeta bi trebala biti ta knjiga, dinamična u pripovijedanju, da jedva čekam što će biti kad okrenem stranicu. Izazvati bi trebala suosjećanje, prepoznavanje, oduševljenje, ljutnju; prikazati bi trebala naš svijet kakav jest ali smo ga ne pazeći pregazili i ostavili obiteljskim albumima, ali i takav kakav je bio u svojim skrivenim i zatajenim sferama, sa svime o čemu se ne priča, čak se o tome i ne šuti, već se energije potiskivanja i zaborava upiru u prostom poništavanju samo biti postojanja toga što ne želimo da postoji. Takvu sam knjigu očekivao, koja će pokazati da naš zavičaj ne gubi na svojoj prekrasnosti ni tada kada se o njemu govori istina, istina neugodna za svakoga osim za ravnotežu mira i sklada među dušama.

Dokumentarno i osobno

Takvu sam dugo očekivanu i željenu knjigu dobio u romanu “Bidon” Nataše Skazlić. Ovaj je roman istodobno i dokumentaran i osoban; i romantičan i tragičan; i veseo i tužan; i realističan i bajkovit; i osoban i univerzalan; mnogo se suprotnosti stopilo u njemu, mnoge su se podrazumijevajuće vrijednosti podneblja i njegovih ljudi u njemu podvrgle kušnji, i nakon pročitane zadnje stranice nekako se osjećate dužni neko vrijeme pošutjeti, umiriti se, zagledati se u sebe, i zahvaliti se. Jer dobili ste napokon, a i ja s vama, velik, dirljiv, potresan i prekrasan roman o Istri, o svemu ovome tu oko nas, o svemu teškom, divnom, poznatom i prošaptanom, o svemu tome kondenziranom i koncentriranom u jednom nježnom krhkom biću koje nam pripovijeda ne samo svoj život, nego i mnogo od naših života.