Piše: Romano Bolković

Prije jako jako puno godina Aca Tijanić kazao je za Tanju Torbarinu da je ona postolatorno protiv. Iako nedostaje kontekst, iako je sada sasvim irelevantno što se opaska ticala Tanje Torbarine, Tijanić je u toj primjedbi izuzetno lucidan: govori zapravo o nasušnoj potrebi kolumnista koji naprosto moraju biti suprotivu svemu i svačemu iz logike svoga žanra, budući da svjetina prezire odobaravanje slaveći osporavanje; tko želi biti čitan, stalno mora nekome nešto kenjati, da to kažem i u idiomu shvatljivom prosječnom čitatelju hrvatskoga tiska.

Tomića ne cijenim osobito kao književnika: zgodimice je duhovit, ali, budimo ozbiljni, nije to literatura. Ne slažem se s njime često i umnogome, pa ipak, uživam u njegovim novinskim tekstovima: zabavan je, lucidan i ima dobru rečenicu. K tome – ne pamtim da sam Antu Tomića zatekao in flagranti s Glupošću: Tomiću možete predbaciti što mu već predbacujemo, ali jedno ne – nije bedast, dapače, inteligentan je čovjek.

Prvi put, dakle, otkako čitam njegove tekstove, ulovio sam ga da u ime postulatorne protivštine, e da bi napisao tekst o Mandžukiću, koji se ovoga tjedna sam ponudio bivajući idealnim izborom, naoko marginalan a u stvari esejistički beskrajno podatan, ono o čemu piše forsirano mora – ne razumjeti.

Nagađam, naime, da se Ante Tomić samo pravi da ne shvaća zašto je Mario Mandžukić Nietzscheovu rečenicu iz ‘Sumraka idola’, makar i krivo, na svojim leđima istetovirao hebrejski. Ne, ne može to biti: ne može biti da tako jednostavnu misao Tomić ne može domisliti!

Čujmo prvo Antu:

“… radi se o jedinom citatu Friedricha Nietzschea kojega većina nas poznaje. Nedokučivo je zašto je centarfor Atletica jednu njemačku rečenicu, “Was mich nicht umbringt macht mich stärker”, dao tetovirati upravo na hebrejskom, kojim očito ne vlada i koji ni s njim, ni s Nietzscheom blage veze nema. Postoji, zaboga, stotine i stotine jednako poučnih, a koje su izvorno napisane na hebrejskom, jezikom većeg dijela Biblije. Kraj svih mudrih poslovica i psalama, kraljeva i propovjednika i proroka, “da mi je dolinom smrti proći” i sličnih starozavjetnih sentenci, uzimati jednu iz Nietzscheova “Sumraka idola” zaista je bilo suvišno i glupo.
Nešto je, napokon, i neumjesno budući da su velikog njemačkog filozofa, premda on sam nije bio antisemit, nacisti često i rado isticali kao uzor i nadahnuće.”

Dakle, riječ je o rečenici s početka djela ‘Götzen-Dämmerung’, aforizam osmi: “Aus der Kriegsschule des Lebens. – Was mich nicht umbringt, macht mich stärker.”

Vjerojatno svaki treći biker rečenicu: Što me ne ubija, čini me jačim., ima ispisanu ili na bicepsu ili na motoru. Naravno, većina ponosnih vlasnika tog tatooa nema pojma o autoru te misli, njenom kontekstu, mogućem širem značenju etc. – ali, zašto i bi, kad je epigram dušu dao za takvu mačističku dekorativnu svrhu. (Idiotizam frajera koji na svoje kvadricepse stavljaju tu rečenicu svjedoči i pretpostavka sasvim suprotna cijelom njihovom gardu, svjetonazoru i imageu: ako su već upravo tu rečenicu ispisali, pretpostavljaju dakle da će ih netko tako izubijati da ako ih ne ubije, zasigurno će očvrsnuti; nevjerojatno pesimističan stav za tako opasne momke!)

Ali, što bi sad to značilo da se rečenica koju se najčešće tetovira goticom sada ispisuje hebrejskim pismom? Pustimo na čas irelevantnu i nes(o)retnu okolnost greške, ostanimo na toj činjenici, pred kojom navodno kapitulira dovitljivost inače oštroumnog Ante Tomića, koji nikako da shvati zašto sad odjednom rečenica za koju bi svaki pošteni Englez kazao da odiše duhom nacizma – jasno, perfidno, naravno, krivo – na Mandžukićevim leđima biva ispisana – hebrejski?

Tomić ovo pitanje stavlja u naslov, ono je dakle motiv cijele kolumne. Da nema te zagonetke, teksta ne bi ni bilo.

Ali, zagonetke nema, jer sasvim je očito da upravo stoga jer je ubijeno šest milijuna Židova u ime ideologije koja se često – unatoč Nietzscheovom enormnom preziru upravo njemačkog nacionalizma u njegovoj srži – povezuje i s tom rečenicom, namjerno izabran hebrejski kako bi se tatuažom pokazalo da je narod koji u tim slovima čuva svoj Duh preživio unatoč svim onim tatuažima Aušvica, Dachaua, Treblinke i inim, i da Ono što Židove nije ubilo, prokleto Zlo nacizma, baš u toj rečenici ispisanoj upravo tim slovima trijumfira nad duhom koji se izražavao jednim drugim pismom, kojeg više nema. Ono što ih nije ubilo, učinilo ih je jačim!

I dobro kaže Tomić da je to jedini citat koji on poznaje, jer da je pogledao koji redak dalje, pronašao bi nakon osmog i aforizam broj 23, u kojem se kaže:„‚Deutscher Geist‘: seit achtzehn Jahren eine contradictio in adjecto.“

Zašto je “Njemački Duh” 18 godina contradictio in adjecto? Zato jer Friedrich Nietzsche djelo “Götzen-Dämmerung oder Wie man mit dem Hammer philosophiert” objavljuje godine 1889., dakle 18 godina nakon njemačko-francuskoga rata i progalašenja Njemačkoga Carstva u verjsajskoj dvorani zrcala. Dovršeno par mjeseci ranije, u rujnu 1888., djelo vrlo jasno govori i o njemačkom duhu u novonastalim političkim europskim okolnostima: “Ima sedamnaest godina kako neumorno ukazujem na utjecaj lišavanja duha našeg sadašnjeg naučnog stremljenja. Da izvršimo proračun: nije samo jasno što njemačka kultura propada, nego za to ima dovoljno razloga… U istom trenutku kad se Njemačka uzdiže u veliku silu, Francuska dobija, kao kulturna sila, novi značaj. Već se danas mnogo nove ozbiljnosti, mnogo nove strasti duha preselilo u Pariz; pitanje pesimizma, na primjer, pitanje Wagnera, gotovo sva psihološka i umjetnička pitanja se tamo pretresaju neusporedivo profinjenije i temeljitije nego u Njemačkoj – Nijemci su čak nesposobni za ozbiljnost ove vrste. – U povijesti europske kulture, rađanje “imperije” označava prije svega jedno: premještanje težišta. Već je svuda poznato: uglavnom – a to ostaje kultura – Nijemci ne dolaze više u obzir. Pitaju: možete li navesti jedan jedini duh koji bi imao europski značaj? Kao što je bio vaš Goethe, vaš Hegel, vaš Heinrich Heine, vaš Schopenhauer? Što više nema ni jednog jedinog njemačkog filozofa, to izaziva čuđenje bez kraja.”

Sve ovo se i ne mora znati, navodim tek da se moji prijatelji moguće malo više informiraju o tim trivijalnim pitanjima odnosa Nietzschea, Njemačke i nacizma, pitanjima koja nikog ozbiljnog više ne zanimaju jer su odavno elaborirana, ali sve ako se ništa od ovoga i ne zna, moglo se shvatiti da je Mandžukić rečenicu koja se najčešće piše goticom UPRAVO ZATO napisao hebrejski, pa makar i pogrešnim smjerom, jer Nietzscheova rečenica možda više no bilo koja druga njemačka rečenica – i tu Tomić, suprotno mom prvotnom nagađanju, ipak otkriva da se ne pravi blesav, nego zaista ne razumije situaciju, jasno prizanvši: “Da od rabina upitate savjet što ćete tetovirati, ako rabini takve savjete uopće daju, Nietzsche na hebrejskom vjerojatno bi bilo zadnje čega bi se sjetio.” – vapi da je se ispiše hebrejski i da je se utisne u kožu, tetovira, upravo kao što je tetoviran broj i onima koje je zadesio stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, užas zvan Šoa.

Da se samo malo razmislilo, odmah bi se shvatilo da je uistinu ova rečenica onaj iskaz germanskoga duha koji, nakon holokausta, ponajprije ima pravo biti ispisan hebrejskim slovima. Činjenica da je ta rečenica ispisana kao tatoo, tu ideju zaokružuje: da, ono što nije ubilo Židove u Europi 20. stoljeća, učinilo ih je jačim.

Ispisana hebrejskim umjesto goticom, ta rečenica poručuje: Preživjeli smo vas!

Ne znam ima li Mandžukić sasvim jasnu predstavu o značenju svog tatooa, ali me žalosti što je Ante Tomić propustio priliku utakmice i sasvim promašio fudbal. A promašio ga je jer on mora biti – postulaturno protiv. I to je ono što hrvatsko novinarstvo čini sumornim: njegova užasna predvidljivost. Recite temu, i svi ćemo znati što će Tomić, ili velika većina autora, napisati. To je i mjera značaja tih autora, njihova duhovnog i društvenog angažmana: nesposobnost da se izbjegne ušančenost, da se misli izvan političke stratifikacije, dakle: izvan idelogijskog okvira vremena, a to znači izvan nametnutih borniranosti. U mjeri u kojoj su nesposobni nadići to ograničenje, naša su vodeća novinarska pera odmjerila svoju privremenost i skučenost.

Štoviše, ovdje je propuštna moguće gol-žansa za finale Lige prvaka: jer, tu Mandžukić leži na europskoj travi, a na leđima jednog hrvatskog reprezentativca hebrejski, ma i krivo, piše upravo ona njemačka rečenica koju je, kao i svaku drugu goticom ispisanu, hebrejski preživio i nadživio, upravo onako kako tu piše: ojačavši! Jer, stvarno, kojim je ono jezikom govorio Pompej, koji je osvojio Jeruzalem? I – kakav je danas jezik latinski? A hebrejski?

I sada, na tom hebrejskom, ta njemačka rečenica biva tetovirana na leđima igrača iz Hrvatske! Trebam li dalje?

Vidite kako je bilo lako odgovoriti na ovo pitanje koje zapravo i nije bilo u pitanju: ništa tu nije bilo nejasnoga, samo ako se dopusti sebi misliti, a ne robovati stereotipu. Samo, za to je potrebno na čas biti na strani Mandžukića, možda čak i Nietzschea, pa čak i hebrejskog, mada krivo napisanog.

Ruku na srce, nikako ne shvaćam zašto je Tomiću to bilo tako teško, kad je već ionako pretrčao: kad već tako nestrpljivo čeka narodnu vlast, zar je tako teško za himne na stadionu staviti ruku na srce? Neće ga ubiti, a samo ga može ojačati.