Potrebu da izazovem emocije nisam – osjetila, jer je na takve stvari kao što je
p o t r e b a konkretno – vrlo teško ili gotovo nemoguće utjecati.
To je poput gladi i žeđi, potreba za snom… To što se – kako i sami kažete – glazba ČUJE – to je svakako VAŠ BONUS – da ne kažem – imate sluha wink emoticon
No da, to je još jedna od mojih “potreba”, nagonskih, neproračunatih, jer ja se jedino u glazbi do kraja opuštam i prepuštam, a kad se prepustim onda je to vrlo očito, to jest – čuje se.

***Što nam danas te emocije mogu reći? Mislite li da smo ih zanemarili? Ili da smo olako prelazili preko njih u vrijeme kad smo slušali Pistolse? Primjećujete li razliku u odnosu na to kako današnji mladi proživljavaju osjećaje?

Isto što su mogle i prije sto godina! Pa… dosta nas je zanemarilo kondiciju, prestali smo plesati, ali to je naša krivica. Naime, ritam je nešto što se ne može vezati ni uz godine, ni uz vrijeme. Ritam je uvijek prisutan, to jest – odsutan. Ovdje govorimo o prisutnosti tog ritma.
Ja bih to nazvala – plesom. Naime, ako i vi i ja osjećamo istu vibru, ako osjećamo isti ritam, ja dok pišem i vi dok čitate, to je -bingo! Niko sretniji od mene! wink emoticon Dok smo slušali PIstolse skakali smo, pogo dance* i te spike i bilo nam je dobro. Bili smo hepi. Današnji klinci skaču i plešu danas neki drugi pogo dance. Ali bitno je da p l e š u. Naziv plesa – dal’ je to pogo, jazz, hip hop, nebitno.