Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Maja Milčec i ja krajem osamdesetih zajedno smo honorarčile u Vjesniku. U toj ranoj dobi, daleko prije tridesete, znaš tko je kakav među vršnjacima i tko koliko vrijedi, ne moraju ti ništa reći stariji kolege, niti brojiš tko podiže koliki honorar. Procjenjuješ ljude mjereći ih po sebi i sam biraš kome ćeš se diviti, tko ti je ravan, a tko ni blizu. I tada mi se sviđalo kako Maja piše. Zvala sam je zato kasnije da surađuje i u drugim redakcijama u koje me put nanio, nju i nešto mlađu Željku Godeč, kojoj je Maja bila mentorica. Izgleda da su mi njih dvije najviše imponirale u tadašnjoj ekipi gradske rubrike Vjesnika. Kasnije smo se razbježale na sve strane i na jedno vrijeme izgubile iz vida.
Više od četvrt stoljeća kasnije, našla sam Maju na fejsu. “Majo, imaš li ti toga još?”, pitala sam je kad sam vidjela njezine ficleke. Bile su to crtice, zapisi raspoloženja koje je Maja marljvo ispisivala, s ambicijom da ih jednom negdje objavi, ali s nejasnom predodžbom kako doći do knjige. Odlični su, ali nemoj ni pokušavati objaviti ih kao zbirku impresija, objasnila sam joj na kavi. Poslije četrdesete ne ide se van s ficlekima – roman ili ništa.
To je moje čvrsto uvjerenje koje ponavljam i drugim autorima. Ne možemo se igrati izdavaštva pišući pjesme u prozi, a prevodeći američke bestselere od po 400 stranica. Nema nam druge nego sami početi proizvoditi romane. Priznati da ne znamo ili ne možemo, nakon pet stoljeća hrvatske književnosti, bilo bi porazno. Objasnila sam tako Maji svoje viđenje stvari i prihvatila je izazov. Može, sašit će ficleke u roman.
U roku tjedan dana poslala mi je sažetak romana, kako ga je zamislila od početka do kraja – Barbara je novinarka razočarana u ljubavi, koja se zamisli nad životom nakon što je ostavi dečko i shvati da se sama mora izvući iz depre. Ponovno uzima u ruke bas koji je davno svirala, nalazi jednako tako razočaranu klavijaturisticu i gitaristicu te osniva bend s kojim nastupa na Danima Zapruđa. Njezin Goran se vraća i traži posao, a njoj je žao što rođeni književnik poput njega radi u burekžinici i odnosi njegove rukopise u redakciju i odlučuje ga afirmirati. Sve završava veselim registriranjem kod javnog bilježnika u Zapruđu, gdje su Barbari i Goranu svjedoci Dudo i Yaya.
Ako se senzacionalisti pitaju jesu li dijelovi romana biografski, odgovor je veliko – DA. Maja je i sama basistica i svirala je u nekoliko demo bendova. Dubravko Ivaniš joj je, kad mu je povjerila o čemu je riječ u romanu, poslao prolog, a ubacujući njega i Yayu kao likove u roman dodatno je zamutila je granicu između fikcije i stvarnosti. Pustila sam je, kao i na mnogim drugim mjestima na kojima bi bilo, s nekakvog štrebersko-uredničkog stajališta, razloga za prigovore. Mogla sam tražiti da ostanemo u fikciji i da se Dudo i Yaya ne spominju; pomišljala sam da bi trebala maknuti Idrizija i burek jer problematiziranje odnosa prema poslodavcu Albancu ne spada u limunadu; mogla sam je zaustaviti i kad je počela pisati Goranove dijelove teksta „njegovim“ stilom – zašto na kraju otvarati novu priču? Ali pustila sam da sve bude po njezinom. Autorski do kraja. Njezin šarm kojim je plela zaplete bio je neodoljiv i zaigran, pa neka se sama vadi iz svojih zavrzlama na vlastiti ironično-pjesnički način. Nisam je htjela gurati u racionalu, tim više što razumna, praktična i predvidiva rješenja ionako prečesto nalazimo u “običnim” romanima. Ovo je bilo nešto drugo. Urbano, komunikativno, nepredvidivo, ali čvrsto i promišljeno tkanje, impregnirano optimizmom i tvrdoglavošću. Takva vedrina i ironija koje prate i najcrnja raspoloženja ne sreću se često!
I kao šećer na kraju – naslovnica Davora Šunka. Maja i Šunk poznavali su se iz umjetničkih krugova, uz obostrani respekt. Kad je u redakciji pala ideja da Šunk crta naslovnicu, morala sam se suzdržati da se prije reda ne obradujem. A kad je Šunk predao pet prijedloga ilustracija, za mene je stvar bila riješena. Nije bilo nedoumice koju izabrati – svaka je odlična jer to je Šunk! Najbolje moguće – komentirala je Maja oduševljeno.
Stari Milčec pisao je o starom Zagrebu, a nasljednica Milčec o Novom – primijetili su odmah novinari. Zašto baš Zapruđe, samo Maja zna, a meni se logičnim učinio izbor naselja Novog Zagreba kakvo se može naći u svakom većem gradu, naselja u kojem su stasali osebujni, prgavi i istodobno tankoćutni individualci. U jednom intervjuu Maja je Zapruđe velikodušno usporedila s Brooklynom, a svoj roman s filmom Dim, u kojem su junaci jednako tako tvrdoglavi u inzistiranju na vlastitom načinu života i imperativu kreativnog izražavanja.
Nema psihološke karakterizacije likova, primijetila je kritičarka Kristina Kegljen u 24sata, a usudila se zapaziti i da su glavni likovi “ostarjeli rockeri u četrdesetima“. Maja je bila bijesna. Ne znam je li joj više smetalo ono “ostarjeli” ili prigovor zbog nedostatka karakterizacije, ali novinarku je preko fejsa uzela na red. Hej, ti si književnica, nemaš ti što raspravljati s novinarima, ti si iznad njih, a oni nek pišu što hoće – jedva sam je smirila. No, i sama sam zamalo došla u napast da se javim Kristini. Ono “ostarjeli rockeri u četrdesetima” bila sam joj spremna i oprostiti – doći će i ona u četrdesete – ali psihološka karakterizacija?! Znam, vjerojatno je na Majin roman primijenila kriterije iz lektire. No, Odakle da počnem je crno-bijela bajkovita drama, mjuzikl kao što je Briljantin, ili možda prije Tommy, zapravo Gubec Beg i Kužiš, stari moj u jednom. U njemu se plače i pjeva, cure na kraju ostaju trudne, Goran i Barb izlaze vjenčani i Samo tebi svira band… Gdje bi tu stala još i karakterizacija?!
To je self-help! – viknuo je Majin otac Zvonimir Milčec kad je vidio prvu verziju. Jer roman je bio baš pred završetkom kratko prije njegove smrti. A ja sam mislio da si ti kratkog daha – zadovoljno je primijetio Alojz Majetić nakon što je od prve do zadnje stranice pročitao Majin rukopis i prionuo na pisanje recenzije, koju smo ponosno uvrstili na kraj knjige. U trenutku slabosti nakon promocije šapnula sam mu da je njegova recenzija najbolji tekst koji sam pročitala u zadnjih dvadeset godina!
„Maja Milčec već od prvih rečenica ističe se izrazitom stilskom svojstvenošću. Po nervu urbane strukture nastavlja se na pisce koje je Aleksandar Flaker označio kao pisce proze u trapericama, koji su književni jezični standard proširili govornim jezikom i tako ga učinili življim i životnijim. Autorica je tadašnji sleng aktualizirala jezikom novijih generacija i unijela nemir u standard, ali time i novu živost. Polemike koje se vrte oko purizma u hrvatskom književnom jeziku bivaju zasjenjene upravo perima/tipkovnicama što proizvode tekstove kakve iščitavamo na stranicama romana Odakle da počnem Maje Milčec. Svaka katedarska rasprava začas bude poražena sa samo nekoliko rečenica. Snaga talenta uvijek pobjeđuje snagu svake, pa i jezične dogme.“
Baš kao što je Majetić napisao, u Majinom sam stilu i ja vidjela rečenicu na raketni pogon koja se ne može imitirati, vragometni pljusak ideja koji zadivljuje, riječi koje izviru izravno iz osjećaja. Komentirale smo na našim kavama završene dijelove kako bih joj ukazala na greške, a ja sam zadivljeno listala isprintane stranice i u nevjerici svaki put zaključivala isto – u tom se romanu dobro osjećam! Bez obzira na koji mi njegov dio padne pogled, osjetila sam vedrinu i Majinu ironiju koja ju je, bilo je očito, zabavljala dok je pisala. Bezbroj je primjera. Kad shvati da je napuštena, Barbara dolazi u redakciju, sjeda za stroj i ispisuje – Gad, Gad, Gad, Gad… cijeli pasus! Dok pokušava pohvatati konce svog života, progoni je Goranov glas Lijepa si, koji uzalud pokušava ušutkati – Mrš iz moje glave! Pa taj smijeh kroz suze je dirljiviji od najdirljivijeg ljubića!
Odakle da počnem promovirali smo na Interliberu. Prije početka na štandu Profila pustili smo Where do I begin… iz Love story, riječi koje je Maja izabrala za naslov romana. Na kraju promocije energično je odjekulo My Way od Pistolsa, baš kako je to Maja zamislila. Te večeri i u nekoliko kasnijih nastupa, osjetila je što znači govoriti pred publikom i kako je to kada ljude zanima što ima reći. Objašnjavala je zašto čita Huxleya, da je staromodna i da se uvijek vraća Kontrapunktu života, a da ne voli Millera, Bukovsklog i Kosinskog. Tumačila je kako joj glazba u romanu služi kao emotikon, kao smajlić i plačko, jer glazbom se najbolje izražavaju osjećaji.
Nedavno, Maja je privela kraju svoj drugi roman, odlučna da se ozbiljno nastavi baviti pisanjem.
Što bi bilo kad bi bilo – kažu da o tome ne vrijedi ni razmišljati. No, najteže mi je pomiriti se s tim da je Maja premalo izvukla iz života. Jer da je imala više vremena, da su joj okolnosti bile sklonije proteklih desetljeća, bio bi to vedar i ispunjen sretnospisateljski život, s izrescima iz novina, uokvirenim plakatima na kojima su Šunkove naslovnice, videoklipovima s promocija na You Tubeu i koncertima Pipsa na kojima se sviraju cijele glazbene kulise “Odakle da počnem” i ostalih romana kojima je trebala nastaviti svoj početak.