„MEDULIĆEVA“
Zgaženu i iskrivljenu skrivam ove duše ko od čelika spiralu
Koja dijelom bi da bliješti vireć iz prsa mojih dok skrivena,
Ukotvljena u mraku sredogruđa mog me boli.
Boli, ej, boli.
Tko vidi žutu, ko slikopisni filter, prozirnu masku preko očiju mojih umornih,zamućenih, bolnih.
Boli, ej, boli.
Okrenuh se koračajuć kraj „Medulića“, već davno mrle , zatvorene kavane slavne
Što iznutra bez glasa pod crnim, neprozirnim i prljavim staklima
I moj nečujan jauk poput kripte čuva
Zrcaleći izokrenuto i izvijugano ulične nasuprotne izloge
Neravnono izvaljana stakla poput, ej, boli moje,
Vijugajuć putuju, dok koračam, u suprotnom mi smjeru redovi krunećih fasada i mansardi
Stakla obloka sa na donjem rubu čudno okićenim okercrvenim Điranima,
Kako već pod svojom žuta filtera maskom ih vidim, čineć zgrade stare pune mog nespokoja
Isprekidana tu i tamo, po redu voznom, ZET br.6, 11, 13, 14….proletom sjajnim šinama gusjenice tramvajske.
Gusjenice boje meni, pod maskom mi ovom, plavo mi žute,
Praćena nekim švingastim jeke nalik zvukom, sa onih lica iznutra stotine
Koja gledaju pripijena uz stakla u svijetova svojih bezbroj,
Dok meni valja uraru, optičaru i Bogu samom poći, ove mrakom zarobljene glave.
radio gornji grad 
