I.
Pričam o dimovima. O divnim, kobnim oblicima, kojih smirenje je samo u rasplinuću. Pričam o vedrim i tmurnim časovima, u kojima se javljaju, o mirisima njinim i bojama, koje su posljednji odraz sagorjelih stvorova i stvari.
Pričam o zvucima njinim, koji im ne prethode; koji se pritajeno valjaju s dimovima zajedno ili stižu tek poslije njih, u kricima, jauku ili veselom kliktanju.
Pričam o zvucima bez zvuka. O zvucima, koji se odvajaju samo mirisom.
III.
Ima dimova, kojih nema. Tako su nevidljivi i nepoznati osjetilima. To su dimovi zlokobnici, koji prikrivaju razornu vatru i guše njeno razorno puckaranje. Oni čine, da podmukla vatra bukne odjednom.
Avaj, tek se po zgarištu vidi, da ih je bilo.
XII.
Ima dimova, koji su zgusnuta tišina. Oni nemaju boje i samo se sluhom mogu naslutiti.
Tragajući za njima sluh nas odvede na najviše vrhove, gdje gotovo lebdimo. Tu se srebrnastom jezom prelijevaju gorski krčazi, puni zgusnute tišine, koja se u njih taloži iz nebeskih modrina i zemaljskih dubina.
Digne li se iz njih koji pramen dima ove guste tišine, odluta, bezdan i neizreciv muk zavlada tamo, gdje se taj pramen zapleo i spustio. Tada zastruji neko tajanstveno brujanje i sitan, tanan cilik nevidljivih zvonaca.
To se čuje, kako raste drveće i cvijeće.
radio gornji grad 
