Piše: Božica Jelušić

Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene, a najljepša je Ivanščica, narudlana, našušurena, sva u listju i u svibanjskim krinolinama krošnji. Doduše, slabo je sve označeno, jako zavijugano, stalno u radovima i zaobilaznicama (uvijek u vrhu sezone!) ali čovjek može doći do Kumrovca, ako ga želja i uspomene vuku. Kao mene, iz nekog davnog Soneta o sretnoj kući: “U kući nas je uvijek bilo više no kruha, / I kroz tavanicu smo padali popot kiše:/ Gladni zrnatih dana, željni blagdanskog ruha, / I postelje što smiljem i kaduljom miriše…”. Odmah ću reći da nema očekivane porcije radničkog graha (kao ni prije desetak godina), no zagorska juha je vruća i mirisna, puna gljiva, a štruklji odlični, u maloj zemljanoj tepsiji, spremljeni baš po mome ukusu.

Slovenaca je tri puta više no domaćih, Etno selo je savršeno uređeno, i sve je u dahu nostalgije, kojoj se svijet danas izruguje, ne imajući pravih duhovnih sadržaja ni uspomena vrijednih spomena. Ali sam prolaz kroz Varaždin, Ivanec, Lepoglavu, Začretje i Klanjec, u čovjeku budi onu pozitivnu i snažnu energiju ljubavi za krajolik, ljude, domovinu, cijeli svijet. Ta polja i te livade, žuti koštriši iza kojih proviruju crkveni tornjevi s lukovicama poput djevojačkih “cofeka” i malim prozorima, ti zmajevi od bršljana koji izlijeću iz šume i bacaju sjene na svježa oranja, pojasevi rascvale repice, pitoma sela- sve to poželiš odjednom stegnuti u zagrljaj i ne dati nikom, ma kako patetično to zvučalo u ovome trenutku. I napuštena škola i ruševna štala, kapelica među vrbama, Bednja među mlječikama i sirućicama, i zagrljaj bijelog i ljubičastog jorgovana, koji će trajati i kad ne bude nas, kad ničega više ne bude. Ne čudim se da je hrvatska himna potekla odavde, skladnim Mihanovićevim stihovima. Osjetiš ih konkretno, okom, mirisom, zvukom, idući prema Kumrovcu.

Samostani, dvorci, imanja, zaigrani barok i lastavičji pokret Rangerove ruke i svetačkom plaštu; tamo naš suhonjavi Uzoriti, izliven u bronci, netom zakoračio na ledinu, a u dvorištu preko puta grlice kljucaju zrnje s kokošima iz iste olupane pocinčane zdjele. Tiho je, praznično premda ne prazno, jer šikljaj života ide kroz travnjake i međe, polažući bukete ivančica u pojas trave, hraneći perunike i djetelinu, vabeći sve što leti, gmiže i ruje da izađe na božje svjetlo. Trag duhovnosti, nabožnosti, umjetnosti, trag veličine.” Stari” tamo u svom kipu i na fotografijama, nedodirljiv, ikona jednog stila nedostižnog oponašateljima i oponentima, sitnoj boraniji koja bi vladala da ima čime i vodila ljude kad bi imala viziju nekog cilja. Svako ima pravo na svoju istinu, svoje viđenje, svoje uspomene. I na kiselo-slatkastu skepsu: Dok nas ne bu, nek’ nas mravi jedu, ispod rose nek’ nas doma nose…Oslobodila sam se želje za bilo kakvim pravorijekom, koji će vrijeme donijeti.

Na povratku, uglavnom mislim o mrtvima, polažući onaj buket neubranih ivančicva na nekoliko humaka ispod kojih spavaju oni koji su mi značili u životu. Nema ih mnogo, ali praznina je golema, pustolina i tišina, koju je gotovo nemoguće prevladati, kamoli nadomjestiti.

(1. svibnja 2015.)