Piše: Pero Kvesić

Ako uvečer u ljetnim mjesecima krenete Ilicom od Jelačićeva trga do Frankopanske često možete primijetiti da je na pločniku uz kuće s neparnim brojevima daleko više prolaznika nego na suprotnom. Kadikad je ta razlika tolika da jednom stranom ulice idu gotovo svi, a uz kuće s parnim brojevima gotovo nitko. Zapita li se slučajni prolaznik zašto je tako, nema načina da bi mogao otkriti koji je tome uzrok. Obje strane ulice su jednako dugačke, na obje strane je pločnik jednako širok, na obje strane je otprilike jednak broj dućana i izlozi su podjednako atraktivni.

Rješenje te zagonetke ujedno je i objašnjenje što dijeli današnju političku i ideološku ljevicu od desnice. Zanemarimo li sve povijesne priče tko je sjedio na kojoj strani klupa prije nekoliko stoljeća u francuskom parlamentu i slične, kao i sve one pojedince, koliko god da ih je bilo, koji su se s više ili manje osnova izjašnjavali ovako ili onako, na primjeru prolaznika koji šeću uz osvijetljene izloge Ilice možemo doći do suštinske razlike na kojoj su utemeljene sve ostale.

Uzrok opisanoj pojavi može se otkriti tek danju oko podneva. Naime, u ljetnim mjesecima kada se grad užari, sjeverna strana Ilice na kojoj su kuće s parnim brojevima preko dana je izložena nesmiljenom udaru Sunca, dok je južni pločnik cijelom dužinom u ugodnoj sjeni. Preko dana je očigledno zašto je pločnik na južnoj strani krcat dok je onaj na sjevernoj prazan. Kada Sunce zađe nestanu svi razlozi zbog kojih bi prolaziti jednom stranom Ilice bilo bolje nego drugom, ali velik broj ljudi i dalje svejednako odabire istu stranu kao da se ostvaruje ona poslovica po kojoj onaj koji se opeče i na hladno puše. Jednako velik broj ljudi im se, zamijetivši da se većina zaputila nekim putem, priključuje bez razmišljanja, a jednako toliko procjenjujući da ono za što se opredijelila tolika većina mora biti dobro i uživajući u gužvi. I, usput rečeno, razumljivo da džepari ne idu na onu stranu gdje nema nikoga.

Desničari su oni ljudi, a desnica one snage, koji situacije i probleme na koje nailaze tumače svodeći ih na sebi poznate sheme, te ponašajući se i pokušavajući primijeniti rješenja koja su naučili, bez obzira koliko su ona i u prošlosti bila djelotvorna. Ljevičari su oni, a ljevica one snage, koji pokušavaju shvatiti aktualne i novonastale situacije i probleme, te se postaviti u skladu s njima i iznaći rješenja koja će do daljnjega biti prihvatljiva.

Pojednostavljeno, desničarski je na probleme sadašnjosti primjenjivati kriterije i rješenja iz prošlosti, a ljevičarski je živjeti u skladu s vremenom. Još jednostavnije, desničari su naprosto ograničeni i glupi, pa nije ni čudo da im se oni koji su sami po sebi glupi i ograničeni radosno priklanjaju, a ljevičari se trude biti pametni, iako im to uvijek ne polazi za rukom.

Desnica su oni čiji jučerašnji recepti još mogu kako-tako funkcionirati, a ultradesnica su oni čiji su recepti u potpunosti pregaženi vremenom, čija primjena donosi više štete nego koristi.

Ako vam se netko, predstavljajući se, deklarira kao desničar, a vi ste od onih što imaju zrnce soli u glavi, najpametnije je reći: “Drago mi je bilo. A sada, oprostite, žurim…”

(Izvor: Čovjek vadičep sreće ženu ribu)