Piše: Blažo Davidović

– Pa je fino sjela i napisala pismo Bogu. Sumnjajući u njegovu dioptriju, pisala je velikim slovima,a potpisala se cinički sa ” Tvoja fufica “.Pismo je ubacila u kućicu za ptice, zakucanoj na velikoj brezi u obližnjem parku, gdje su dolazili samo lažni boemi, egzibicionisti, part time kurve i frustrirani očevi slinavih, hiperaktivnih curica. Slabe vajde od toga. Bog nije pomogao, situacija se ponavljala i ona je i dalje sjedila na trećem stepeniku od trotoara, ispred stambene zgrade na broju 44, u Ulici Vladimira Rolovića – Marijana je pedantno sijeckala kapulu, taj zvuk ju je sedativski smirivao. – I nije da nije navikla, jer prije nje bila je neka kuharica na trajektu, pa blagajnica iz samoposluge,onda jedna veterinarka, ta je, zapravo, trebala izliječiti njega… Ali ova tobože studentica iz Moldavije, ta je vrištala da ti se krv sledi. Nije to bilo jebanje, to je kao da te netko kolje. Ima gućak čudo jedno. Nekad nisu satima izlazili iz sobe… Antologija vriska, krikova, uzdaha i moldavskih perverzija.
– I ona tad izađe i sjedne ispred zgrade ?
– Da.
– Umjesto da oca mlatne srmznutim janjećim butem u glavu, a tu Moldavku raspiči nogom u guzicu, da se u krikovima strmopizdi po stepenicama? Ne kužim. Plačeš, je li?
– Kapula… Godine su prolazile, otac i dalje bivao neselektivni, debeljuškasti, prosijedi jebač, a ona završila za medicinsku sestru i radila baš na odjelu gdje se ljudi bude iz kome, ako se probude. I veli mi da žene, kad se probude iz kome, prvo pitaju za djecu, onda i za muža. A muškarci, šta misliš?
– Pa i oni, valjda, isto pitaju…
– Ne, oni prvo podignu plahtu da vide je li im kurac zdrav i čitav.
– Hm….
– Kad je sitno sasijeckana, bolje se kuha.
Obriše oči.