T eško da ćete u čitavoj povijesti ratovanja, špijunaže i kontrašpijunaže pronaći genijalniji odgovor na pitanje zašto je jedan visoki oficir, k tome još i obavještajac, kasnio s prelaskom iz jednoga u drugi zaraćeni tabor od onoga što ga je ove nedjelje u dva i nešto pred Aleksandrom Stankovićem tresnuo Davor Domazet Lošo.

»U to vrijeme sam radio protezu u Beogradu, i kada sam tog jutra, 3. srpnja 1991. godine, na Vojno-medicinskoj akademiji dobio zube, onda sam to isto popodne bio na putu preko Sarajeva za Ploče, Split i Zagreb«, odgovorio je umirovljeni admiral Hrvatske ratne mornarice na Stankovićevu provokaciju, uz razvučen osmijeh pod kojim je kao krunski dokaz Domazetove iskrenosti bljesnulo umjetno zubalo, taj njegov prvi ratni trofej.

Ne znam koliko je gledatelja Hrvatske televizije u tom trenutku prasnulo u neobuzdan smijeh, a koliki su među njima ostali smrtno ozbiljni i živo zapanjeni, u dubokom uvjerenju da ih Stankovićev gost zajebava u zdrav mozak. No, velika je vjerojatnost da se među ovim potonjima našao popriličan broj ljudi intelektualno formatiranih na teorijama zavjere i determiniranoga kaosa kakve propovijeda geostrateg Davor Domazet Lošo, ljudi vječito sumnjičavih prema svemu a posebice prema onome što vide svojim očima, ljudi utreniranih da u najobičnijem pozdravu na stubištu prepoznaju neku konspirativnu šifru ili da u skretanju tramontane na zapadnjak razotkriju podmuklo djelovanje masonskih centara moći. I stoga će malo tko od Domazetovih boljih đaka, uvijek spremnih da u svakoj pojavi na ovom svijetu uoče nešto lošije i od samoga Loše, tek tako povjerovati u priču o zubnoj protezi.

Mnogi će od njih, poznajući svojega gurua, staviti ruku u vatru da bi Davor Domazet Lošo prvi i s punim pravom odmahnuo rukom na naklapanja o nekakvom kapetanu fregate Jugoslavenske ratne mornarice i obavještajnom kadru od posebnog povjerenja srbokomunističkoga vojnog vrha, koji je u ljeto 1991. – umjesto da se odavno stavio na raspolaganje Franji Tuđmanu i Zboru narodne garde – u Beogradu pohađao Ratnu škole u kojoj je JNA svoje probrane oficire pripremala za zločinačku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pravdajući se da je za to vrijeme obilazio zubare po VMA i čekao da mu naprave zubalo po mjeri. Da, odmahnuo bi rukom kada se u tim naklapanjima ne bi radilo o njemu osobno i personalno…

A  ima, naravno, i onih koji slijepo vjeruju da je Lošo pristupio jugoslavenskoj vojsci samo zato da bi se u njoj prikrio i čekao dan kada će, s hrpom tajnih dokumenata i s osmijehom punim novih bijelih zubi, prebjeći na hrvatsku stranu, pa je posve moguće da među vjernim sljedbenicima njegovih doktrina izbiju ponajprije verbalni, a potom i nešto taktilniji sukobi, da se oko njegove zubne proteze konfrontiraju zagovornici jednako uvjerljivih, ali međusobno nepomirljivih teza i da u tim čarkama nastrada i nečije zubalo.

– Šta on misli da smo mi tako naivni? Kao da u Hrvatskoj ’91. nije bilo zubara, pa je zbog toga trebalo toliko ostajat u Beogradu!
– Možda ga je bilo strah da ovdje ne padne u ruke Milanu Babiću…
– Ma daj, ne pričaj gluposti! A nije ga bilo strah da će mu jugoarmijski zubari u Beogradu namjerno napravit kriva usta ko Franji Tuđmanu?

– Možda je dao pravit zube da u Ratnoj školi ne bi morao ništa govorit, da može samo slušat i pamtit sve što kenjaju Blagoje Adžić i ostali razbojnici…
– A on je u Ratnu školu primljen baš zato što se razlikovao od tih razbojnika?! Ma daj, tko zna šta su sve njemu na toj VMA ugradili osim zubi…
– A šta su mu mogli ugradit? Antene? Radare?

– Dovoljan je i jedan čip. A nisu morali ni to. Imaju oni suptilnije načine za promjenu svijesti. Uđeš na VMA ko običan čovjek, drug i starješina, ko kapetan Domazet, a izađeš ko zombi koji u svemu vidi britansku zavjeru i koji po ulici viče da svijet od apokalipse može spasiti samo povratak Rusije pravoslavlju. I onda te takvog pošalju u Hrvatsku da formiraš vojnu obavještajnu službu i da okolo pričaš kako je Špegelj Tuđmanu ubačen iz Beograda…
– Po toj je tvojoj logici i Tuđman Tuđmanu ubačen iz Beograda…

– Ako su nam, kako Lošo tvrdi, ubacili Tita, koji nije bio nikakav seljak iz Kumrovca nego vanbračni sin bečkog bogataša i sluškinje Hrvatice, zašto nam ne bi bio ubačen i Tuđman? I zašto nam onda ne bi ubacili i Davora Domazeta Lošu, da nam tupi kako Hrvatskom vladaju udbaši i kosovci, i kako su nam ubačeni svi osim njega?!

– Prvi si nam ti ubačen, dočim možeš i pomislit da su našega Lošu u Hrvatsku ubacili kosovci i jugokomunisti!
– Za razliku od njega, ja nisam bio ni jugooficirčina ni jugoobavještajac ni jugokomunist!
– E baš su takvi poput tebe i najsumnjiviji!

– Povuci riječ ili ćeš progutat sve zube! Pa možeš poć na VMA da ti naprave nove!
– Ma kome ćeš ti prijetit, jebala te VMA, da te jebala… Evo ti na…

N astavak možete naslutiti. I razumjeti. Jer bi najodličniji polaznici Lošina zavjeronauka radije pregrizli jezik nego glasno izgovorili da je njihov guru toliko dugo ostao u Beogradu samo zato što je bio dentalno zaostao.