Piše: Romano Bolković

Opet je velik nered pod kapom nebeskom, ili manje kitajski, Pitija je s Markovog trga opet progovorila.

U Gunji je naime sada već svima znana učiteljica premijeru kazala da se “radna mjesta čuvaju podobnima, a ravnatelji sebi na taj način čuvaju radna mjesta.”

Premijer je odgovorio ( kažu novinari ): “Bavite se politikom, ja ne dijelim radna mjesta.”

Sad, prima vista, odgovor je zaista halucinantan, kao da i ispod Banskih dvora izbija etilen.

Odgovor je naime samo naizgled logičan, dočim u sebi krije paradoks: Milanović savjetuje učiteljici da svoj problem riješi političkim angažmanom, iako instanca koja to govori sam sadržaj savjeta demantira: ta, zar nije političar on, koji taj problem dakle ne može riješiti, govoreći da on ne dijeli radna mjesta? Ako dakle prvi egzekutivac zemlje ne može riješiti problem učiteljice iz Gunje, kako bi to moglo poći za rukom njoj, sve da se politički i angažira? Ili, obratno kazano, on ne smije kazati učiteljici da kao prvi političar zemlje njen problem nije u stanju riješiti, a istovremeno savjetovati da rješenje svoga životnog problema potraži u bavljenju politikom.

Kako izaći iz ovog labirinta, da ostanemo na tlu a(n)tičkih metafora?

Molim vas, nemojte mi zamjeriti, jer i ja osobno na ovakvim mjestima kakvo će uslijediti prekidam čitanje teksta, ali ovdje je zaista riječ o školskom primjeru lakanističke poduke o “pošiljatelu kojij prima od primatelja svoju vlastitu poruku u obrnutom obliku.”

Što to znači?

Milanović savjetuje učiteljicu da se bavi politikom ( ne bi li riješila svoj problem zaposlenja ) iako on kao prvi političar zemlje ne dijeli radna mjesta.

Ta poruka u stvari Milanoviću se vraća upravo u inverznom obliku kao jedina istina njegove pozicije: SDP i HDZ, to su arhetipske formacije poput stočara i farmera u westernu; SDP, baštinici Partije, to su funkcionari; HDZ, čedo emigracije, to je bauštela. Kad HDZ vlada, causa finalis rada za opće dobro i peti je put prefarbati isti tunel: da bi se to moglo, premijer diže kredite, bageri kopaju, moleri rade, lova krene, stanove treba opremiti, trgovine namještajem trebaju reklamu, i – čak i lokalne tv-postaje dobiju koju pinku od marketinga. Kad SDP vlada, jedini je drive atavistički: zaposliti što više svojih uhljeba; funkcionerski paleoslojevi socijaldemokratske psihe, jednostavno kazano.

Bez obzira na lopovlku, za HDZ-ovih vladavina business krene. Za SDP-ovih interregnuma, možda se stekne privid reda, ali to je onaj Čačićev, red u mrtvačnici.

Naša je učiteljica iz Gunje dobila poruku koja, vraćajući se Milanoviću kao pošiljatelju, jasno recenzira njegov mandat: socijaldemokrati, koji su to ionako tek nominalno, ništa drugo i ne rade nego dijele radna mjesta; odatle taj moment poricanja, ta potreba da Milanović odmah zaniječe, iako ga nitko o tome ništa nije pitao, osnovni crimen politike koja ionako ima navlastitu logiku, kojom on nikada nije ravnao: kad njegovi dođu na vlast u dugim redovima stoje pred javnim sektorom, ne očekujući ništa drugo doli sigurnost državne sinekure.

O tome je, pišući o kulturi, koju ovdje možemo shvatiti metonimijski, davnih dana, baš za potrebe SDP-a, u tekstu o kulturnoj politici koji je Račan tada naručio od Hribara, Hrvoje pisao ovako:

“Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd. Ova rasuta slika nije posljedica općeg elana i društvene živosti, već, naprotiv, tradicionalne melankolije, sesilnog karaktera hrvatskog malograđanstva i straha od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka.”

Treba li kazati da je ovo, iako to nije bila intencija, veristička slika ljevice: ona koja više ne zastupa pauperizirano radništvo, već ljevice čija je ciljna skupina upravo taj melankolični klajnbirgeraj, doduše i sam erodiran, i kao socijalni sloj, ali i više kao politička pozicija, jer u nas građanstvo ionako ne postoji, nego je tek efekt vlastita nepostojanja, pa malograđanština panonske statike biva idealnim Ersatzom srednjega sloja koji je odavno delegimiran i, kao što se uzorito vidi na primjeru učiteljice, uopće ne sudjeluje u životu zemlje, odustavši od suoblikovanja vlastita života u pravu, moralu ili politici.

Hrvati nisu građani, u tom je problem, i možda i nesvjesno, Milanović, koji sebe doživljava kao liberalnog konzervativca, pokušava tu poruku poslati učiteljici, a zapravo svojim stanačkim sudrugovima, za koje misli da ionako nemaju nikakvi idološkopolitiču supstancu: socijaldemokracija, pitao me jednom, gdje to još postoji?

Nasuprot, kad HDZ dođe na vlast, a već smo nervozni da se to dogodi, unatoč populističko-socijalističkoj blagonaklnosti – u nas HDZ hapsi generale, SDP ukida božičnice, tj. svatko mora čistiti svoje, nikako ne tuđe, koliko god i to nelogično izgledalo – po naravni stvari, ma i po IMT-logici imal’ mene tute, poslovi krenu. OK, zapošljava i HDZ, kako da ne, hadezeovci u niskom startu imaju samo jedan cilj: dokopati se što bolje parcele za kopanje, asfaltiranje ili prenamjenjivanje. Iako je ta verzija poduzetništva perverzna, jer politiku vidi paslično, kao bavljenje javnom stvari u svrhu privatnog boljitka ( doduše, u zemlji u kojoj je rad za opće dobro shvaćane kao kazna, guljenje krumpira, takvo poimanje politike ne čudi ), ipak je i to nekakvo pokretanje privrede.

Da ne kažem da je to točno ono što Milanović savjetuje učiteljicu u Gunji: bavite se politikom ako želite do posla!

I tu smo na kraju: Milanović zapravo učiteljici u Gunji savjetuje da zastupa HDZ-ovu politiku.

Kad je već tako, ja ne znam što se čeka? Zašto ne raspisati izbore sutra?