Smaramo da odluke o možebitnoj zabrani postavljanja predstave francuskog autora Michela Houellebecqa pokazuju koliko je kod nas poštivanje slobode govora i umjetničkoga izražavanja zapravo nerazvijeno. U društvu u kojemu se govor mržnje prihvaća kao samorazumljiv, izvedba jedne kazališne predstave postaje nemogućom zbog navodne opasnosti od terorističkih aktivnosti. Ne osuđujemo samo netolerantnost već reagiramo i na proizvoljnosti i konstrukcije koje izmišljaju moguće reakcije koje bi, kako smo čuli, mogle narušiti turističku idilu i ekonomski profit Grada Dubrovnika.
Uostalom, ako ‘kazalištarcima’ ne nedostaje hrabrosti da upriliče možda i kontroverzno djelo… ukoliko oni znaju anticipirati rizik, uračunati odovornost… ne vidimo zašto to snage sigurnosti i osiguranja nisu u stanju popratiti adekvatnim mjerama i djelatnicima u kulturi kao i gledateljima jamčiti sigurnost za trajanja predstave i nakon nje? Zanimljivo je da kada treba osigurati nogometne utakmice ‘visokog rizika’ nitko ne postavlja pitanje o troškovima, možebitnim žtrvama… dapače, tolerira se isključivost, toleriraju se pozivi na klanja i vješanja… uz sve manje tihu podršku sustava. Prioriteti su dakle evidentni!
Grad Dubrovnik kroz stoljeća pokazuje i dokazuje, dapače i kapitalizira, ne samo otvorenost prema turizmu dinamike kojega je doveo do perfekcije, nego i jedinstven odnos prema kuturi, obrazovanju i sačuvanju identiteta. Temeljni ingredijenti dubrovačkog identiteta su: otvorenost, sloboda koja nema cijene, multikulturalnost i tolerancija.
U tom kontekstu nejasna je preventivna odluka o zabrani predstave Elementarne čestice u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. Još perfidnija je politički generirana ‘siva zona’ koja organizatoru odriče izričitost poruke i logistiku te mu ostavlja na volju da predstavu na scenu, ako baš to želi, može postaviti na vlastitu odgovornost.
Stavovi autora fikcije, pa tako i Houellebecqa, o drugima, niti su istiniti niti su lažni: oni su produkti izmišljaja i kao takvi ne podliježu cenzuri. Čak i u prostoru javnog djelovanja, autor kao intelektualac, ima pravo izreći mišljenje o svemu. Na nama koji slušamo i vrednujemo njegov govor je da ga korigiramo, odbacimo ili prihvatimo. Olako odbacivanje elementarnih ljudskih, političkih, autorskih… sloboda u ime bilo gradske bilo regionalne bilo nacionalne sigurnosti… nisu ništa do malograđanski kukavičluk, monokulturni i monokonfesionalni strah od drugog, vježbanje parohijalne ignorancije i odustajanje od temeljnih i gorućih pitanja s kojima se suočava ne samo naša srednjeeuropska, mediteranska, hrvatska kultura… nego, čini se, i cijeli svijet. Ovaj dubrovački primjer preventivne eliminacije u ime moguće opasnosti još je jedan od dokaza da smo kao kultura voljni odreći se elementranih prava u ime sigurnosti. Ukoliko pogledate sužavanje građanskih sloboda u SADu nakon jedanaestog rujna, a sve u ime nacionalne sigurnosti te ukoliko ih promotrite i vrednujete, možda biste mogli na vrijeme odlučiti da ishitrena i trenutna zabrana nije vrijedna prostora sloboda koje ćemo (ne samo u Dubrovniku), servilnim mahanjem repom, dugoročno izgubiti.
Ova odluka-u-nastajanju da se iz grada preventivno protjera pisac dobija još tužniju dimenziju kada imamo na umu slogan koji je godinama bio jamac identitetnog političkog i kulturnog kontinuiteta Grada Dubrovnika: non bene pro toto libertas venditur auro!

Nadežda Čačinović, predsjednica PEN Centra
Nikola Petković, Predsjednik Hrvatskog društva pisaca