Piše: Mirko Jokić

Već odavna sam se spremao pisati o „Operaciji Keelhaul“ (s kraja Drugog Svjetskog rata) koja je sudbonosno obilježila i naše prostore. O toj priči se još uvijek malo ili nimalo zna, malo se ili nimalo ne govori iako je povijesna činjenica. Mada se kroz medije već odavno o tome provlače informacije najneugodniji detalji se još uvijek drže pod ključem državnih tajni. To je najbolje označio britanski obavještajni pukovnik John Bevan, prvi čovjek LCS-a ( London Controlling Section ) o čemu sam pisao ovdje u mom uvijek aktualnom članku „Tjelesna straža laži“ .
…Bevan je odlučio pomiješati historiju s misterijom; poslije mnogo godina, u raskoši i osami svog apartmana u četvrti St .James kazao je o svome djelovanju u ratu tek ovo: „Mislim da ne bih smio reći što sam radio. Mislim da ni vlade ne bi smjele otkrivati što su radile u ratna vremena, iako su to doista radile .“
Bevanove maksime se i danas mnogi drže – neke se istine nikada neće saznati. „Operaciju Keelhaul“ je pokušavao temeljito istraživati nama poznati anglo-ruski povjesničar grof Nikolai Tolstoy. U kasnijem sporu s Lordom Aldingtonom (koji je kao Toby Low bio engleski brigadir svibnja 1945 i jedna od ključnih osoba na potezu Spittal- Bleiburg- Dravograd). Grof povjesničar je bankrotirao sudarivši se sa šutnjom državnih arhiva, brisanjem ključnih dijelova iz dostupnih dokumenata, dok su ključni dokumenti jednostavno nestajali iz državnih arhiva .
Svaki je rat pošast! Kako reče Marin Držić u svome prologu Dundu Maroju rat je poguba ljucke naravi , što je najbolja definicija stanja koje mijenja ljudsku svijest, ruši moralne kriterije omogućavajući čovjeku da nekažnjeno iživljava najniže strasti (kakve ne čine ni najgore zvijeri) .
Danteovska vizija kolona prokletih duša u „Čistilištu“ koje traže svoj smiraj u ovo pitomo, toplo svibanjsko vrijeme je prokletstvo koje nas ne može mimoići ni u ovo vrijeme za Europu posebnih značajnih godišnjica ( prema Jergovićevoj kolumni „Subotnja matineja“ iz Jutarnjeg od 08 .09 .2010. pod naslovom „Legije hrvatskih mučenika na smotri za Dan Europe“):
Zato se u Hrvatskoj s tjeskobom i gorčinom slavi Dan Europe, Dan pobjede nad fašizmom, dok našim Nebesima marširaju legije uzaludnih mučenika koji se više ne daju sahraniti
Prva je godišnjica ona 08. svibnja 1945 godine, dakle Dana pobjede nad fašizmom u spomen potpisivanja bezuvjetne kapitulacije Njemačke (koja je ratificirana kasno navečer pa se u Moskvi slavi 09 .svibnja jer se ta noć u Rusiji već bila prevrnula u novi dan) .
Druga godišnjica je Dan Europe 09. svibnja 1950, samo pet godina poslije završetka (poznata kao „Schuman Day“) o kojoj najbolje govori citat:
Dan Europe obilježava se 9. svibnja svake godine. Naime, 9. svibnja 1950. Robert Schuman, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Ovaj prijedlog, poznatiji kao „Schumanova deklaracija“, smatra se početkom formiranja onoga što je danas poznato kao Europska unija .
Ova dva datuma su sudbinski obilježila noviju europsku povijest, sve njene države i narode (pa i naše dakako). No naglasimo da je nesreća Drugog svjetskog rata natjerala vjekovne neprijatelje Francusku i Njemačku (dva ključna europska naroda koja su podnijela najveće žrtve u proteklom ratu) da naprave povijesni sporazume o ujedinjenoj Europi bez ratova – i ta je ideja zaživjela. No našim prostorima, još uvijek i danas, poslije 65 godina, tumaraju fantomske kolone „uzaludnih mučenika“ koji traže svoj mir i pokoj. A mi, njihovi nasljednici im u tome malo pomažemo .
„Keelhauling“ je engleski srednjovjekovni pomorski naziv za najtežu kaznu neposlušnim mornarima, koje bi se vezalo konopcem i provlačilo ispod kobilice jedrenjaka. Kako je brodsko dno uvijek puno školjaka i izraslina, malo ih je takvu nemilosrdnu kaznu preživljavalo. Zato sam izbor naziva „Operation Keelhaul“ tj. obvezne repatrijacije svih ratnih zarobljenika u njihove matične zemlje dovoljno govori o tome, da se točno znalo što se stvarno krilo iza „pobočnih ugovora“Jaltske konferencije (4-11 veljače 1945 godine) .
Još 1972 godine sam posjetio prostor od Spittala do Dravograda, i zahvaljujući poslovnom prijatelju slovenskom Austrijancu (ili austrijskom Slovencu), upoznao se s tragičnim prostorom na kojeg su se bile slegle rijeke poraženih kvislinških snaga (raznih provenijencija). Bilo ih je na desetine i stotine tisuća, Nijemaca, Kozaka, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, Srba i Crnogoraca, belogardejaca, ustaša, četnika. Sve te gomile još naoružane vojske pomiješane s unezverenim civilima, žurila se uloviti za posljednju slamku spasa – predati Saveznicima. Nijemcima je bio osiguran prolaz dalje prema zarobljeničkim kampovima, ali shodno Krimskom dogovoru („Operaciji Keelhaul“) druge nacije su trebale biti vraćene u svoja ishodišta .
Profesora Daniela Crljena, ustaškog pukovnika je zapala neugodna uloga da pregovara s Englezima, koji su držali linije oko austrijsko-jugoslavenske granice – bila su to uzaludna i naivna očekivanja na kraju jednog dugotrajnog i nemilosrdnog rata. On je to opisao u svom sjećanju „Istina o Bleiburgu“ .
General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo, koji odmah uze riječ: „Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga“. Englez uzvrati brzo i suho:“Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, na što ga engleski general presječe: „Oni su naši saveznici“. Englez odbija tvrdo: „Ja imam precizne naloge od generala Alexandera, koji je potrebne upute dobio od g. Churchila“ .
Postoji negdje zapis u to osjetljivo vrijeme uspostavljanja kontakata između savezničkih snaga, kad su postojale realne mogućnosti sukobljavanja, da su engleski zapovjednici, vidjevši da se granično polje puni nepreglednim kolonama, tražili od Maršala Alexandera upute, no što je ovaj rezolutno poručio: „Počistite palubu!“ .
Grof Tolstoy je ovu temu dosta temeljito obrađivao u svojim knjigama, ali se jedan vrlo interesantan detalj može naći u njegovom prilogu Međunarodnom znanstvenom skupu „Jugoistočna Europa 1918 .-1995 .“. Opisujujući kretanje Macmillana, tadašnjeg političkog savjetnika Maršala Alexandera, opisuje da je doputovao avionom u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište 8. armije kako bi se s generalom McCreeryjom konzultirao o sve gorim odnosima s Titom (radi njegovih zahtjeva za Koruškom i Trstom) .
U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovom planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on je iznenada avionom otputovao preko planina u Austriju .Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyjom i suradnicima. Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su slijedili, budući Macmillan nije nikad otkrio motive za iznenadnu promjenu u planovima glede puta, kao ni temu diskusija u Glavnom stožeru 5. korpusa .
Te grozote koje su se dogodile u donjoj Austriji (pa dalje na križnim putovima) su ustvari bile kolateralne posljedice rata, koji u tim vremenima neposredno iza formalnog završetka rata ustvari psihološki još nije bio završen. Prema nekim podacima, Rusima je tako isporučeno oko 2, 500 .000 ljudi, od kojih se pretpostavlja da je pobijeno njih 800 .000. Pobjedničke vojske su se kretale po linijama razdvajanja i režale jedna na drugu. S druge strane su razne izgubljene ali još do zuba naoružane kvislinške formacije predstavljale prijetnju svima, i samima sebi. Gomile ljudi na otvorenom prostoru su za ratna vremena predstavljali nepremostivi logistički problem (i glede hrane i glede transporta). Da se osjetljiva ravnoteža među ratnim saveznicima ne poremeti, valjalo je ispoštovati „pobočni ugovor“ nazvan Operacija Keelhaul. Drugog izlaza nije bilo .
U tim vremenima produženog ratnog stanja, oni zavedeni, i svi oni koji se radi vlastite ideološke ili druge zaslijepljenosti nisu na vrijeme znali orijentirati (ta ishod rata je bio izvjestan već godinu dana prije stvarnog kraja) sami su polegli glavu na krvnički panj. Što je najgore sa sobom su vodili mnoštvo civila koje s njihovim „igrama“ nisu imali stvarne veze. Oni najvažniji, koji su sve to bili i zamijesili dobro potkoženi su se sklonili posebnim „štakorskim“ kanalima. Nema opravdanja za krvnike koji su izvodili krvave pirove poslije Blajburških repatrijacija (od Hrvatske do Rusije), ali ni onima koji su „svoje narode“ svjesno vodili u propast .
Prošlo je 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Prošlo je i 20-tak godina od kraja ovog rata, u kojem su nam se mnoge grozote bile vratile. Mi nikako da naučimo povijesne lekcije. Nije li krajnje vrijeme da se ti tragični događaji prepuste struci i povjesničarima – jer je prošlo dovoljno vremena da možemo otvoreno suočiti s ukupnošću tragedije. A zlokobne diletante da konačno počistimo s ulica i trgova, da nam se stvari ne ponavljaju. Nema jeftinog izvlačenja na tuđi račun. Neka konačno jednom i kod nas započne onih pet godina „Schumanovskog“ civilizacijskog preokreta.