Piše: Romano Bolković

Ispred kuće Josipa Manolića mala je klupica koju je, ne sasvim u šali, prekjučer Manolić Franji Maletiću opisao kao – povijesnu. Povijesna je po tome što tu s Manolićem već godinama znam predvečer sjesti i voditi razgovore koji redovito isprva opišu panoramu hrvatskih političkih procesa i odnosa, potom se razgovara o akterima, a onda se, razumljivo, dogodi i poneka reminiscencija, neki izlet u naoko davnu prošlost koja, kako do s prošlošću uvijek biva, nikako da prođe: živa je i aktualna u ovoj našoj sadašnjosti baš kao da se jučer dogodila.

Gotovo da sam siguran da o tom razgovorima neću nikada napisati niti slova, kao ni o mojim emisijama: razgovori u 2U9 koliko su zahvalna toliko i preobilna građa i nakon četvrt stoljeća razgovora s protagonistima hrvatske politike ne vidim načina da obuzdam taj rasuti materijal: valjalo bi pregledati tisuće sati emisija koje tko zna što sve kriju, jer, kad samo bacim pogled na pitanja pohranjena u memoriji mog kompjutera, uvijek se iznova začudim kako to da se o tome razgovaralo jedino i samo u 2U9, k tome prije toliko godina. Ovi pak razgovori, s Josipom Manolićem, drukčijeg su karaktera: dio njih je posve pragmatične naravi, i tiče se sigurnog hoda po terenu koji obiluje živim blatom i sličnim zamkama hrvatske političke močvare, a dio je ionako takav da bi hrvatska mitomanska svijest naprosto odbila svaku pomisao da su se događaji odvili tako kako bih kazao da jesu. I onda, kažem, kakve svrhe o tome uopće pričati.

Zašto sve ovo spominjem?

Zato što kao onaj koji od početka obnove hrvatske državnosti do danas sasvim prisno – to je uostalom i Manolićev izbor – razgovaram valjda jedini svih tih godina s čovjekom koji zna sve o onome što ne možemo znati, moram kazati da se ne brinete, da je sve OK, da memoari nisu ukradeni ponovo, da svoja vlastita sjećanja Manolić ne mora sada opet obnavljati po sjećanju, da je priličan problem to što su preobimna, a ne što ih nema ( taj će se riješiti izdanjem više knjiga, zacijelo), i sve u svemu, nemir koji unosi postojanje tog životopisa – iako je shvatljiv i iako nije bezrazložan – za sada je nepotreban: knjiga je tu i više i ne može nestati.

No, poštar uvijek zvoni dva puta: baš sam prije dan, dva sjedio na toj povijesnoj klupici na kojoj Manolić zna popiti čašu mošta iz rodnoga kraja, i nabacio mogućnost da porazgovaramo o petnaestak, dvadesetak presudnih pitanja te povijesti, da, upravo onih o kojima nagađate da bi on mogao progovoriti, onih za koja i ne znate da postoje a kamoli odgovori na njih, pa da se svaka strana odgovora parafira, knjiga posloži, i onda pričeka vrijeme kad će trenutak biti zreo da se takvo štivo objavi.

Dogovor je da se prvo objave memoari. A onda… rekao sam Manoliću: Ionako će se o tome pisati – misleći na to da ću i ja, na kraju krajeva, o povijesti nastanka ove zemlje nešto pribilježiti – pa bi bilo kudikamo bolje da vi sami kažete ono što se treba reći, nego da brojni nagađaju, ili patvore, kako je bilo.

Mislim da je ovaj moment: ionako će se o tome pisati, dedu Manolića, kako ga u razgovorima s Franjom i drugim bližnjima smijem zvati, zainteresirao.