Piše: Žarko Jovanovski

Prijavio sam se na Burzu. Burzu rada, Burzu za nezaposlene. Koji god naziv stavio, smisao je isti – nemam posao i tražim ga. Kada predam dokumente kod službenice, imam neki osjećaj da sam zbrinut – država mi želi saopćiti da sam ok – samo nemam posao. Na šalteru potpisujem niz papira kojima ne znam točno značenje. Moj potpis pod izjave je isti kao i kad sam zarađivao nešto novca, ali osjećaj propasti ne da se izbrisati. Ja sam sada loša brojka u statistici.

Nevjerojatno je koliko me to nije briga. Kada padaš, gotovo da je svejedno koliko si duboko pao. Valjda se radi o nečem iznutra. Padati je lijepo. Veliko ništa u koje se utiskuje statistički broj. Mogu sada sa mnom raditi što god žele. Mogu me poslati u Auschwitz ili u vojsku. Ionako sam davno odlučio da više nikada neću ništa raditi po njihovim pravilima.

Sada socijalna država na meni vježba svoja dostignuća. Ne osjećam socijalnu državu, samo toplinu zrelog proljeća. Lijep sunčan dan, pa mi je zbog toga svejedno.Inače mi nije svejedno. Moj život eksperimentira sa mnom.

Pokazujem službenici svoju diplomu. I da je diploma boga svemira – to sad ne bi imalo nikakvog značenja. Oni traže neku bolju diplomu. Ova ne valja.

Službenica je ljubazna, ali od mene traži da vodim dnevnik treženja posla. Naravno, to je jedini dnevnik koji želim voditi u životu. Draga službenice, hvala vam na razumijevanju i hvala vam što se socijalno brinete o meni.

Motam na kemijsku ispred sebe nekakvu traku, gore i dolje. Traka naranđasta boje. To me smiruje.

Vani je novi nezaposleni koji je došao na intervju. Vidim ga kroz otvorena vrata kancelarije. Da ga vidim u tramvaju rekao bih da je zaposlen kao profesionalni ubojica. Sigurno sluša Hendrixa. A možda ne znam ocijeniti ljude. Pitam za novčanu nadoknadu za nezaposlene. Pohlepan sam. Hoću znati cifru. Zamišljam da godinu dana dobijam 6 tisuća kuna. Boli me kurac od kud je lova. Netko je naporno radio da bi ja dobio nadoknadu. Ja sam socijalno neosjetljiv. Daj meni, a onome iza mene ne daj ništa!

Službenica na Zavodu za zapošljavanje pita me što želim raditi. Kažem da želim pjevati u rock’n’roll bendu. Stavlja me u rubriku pjevači pop i narodne muzike i objašnjava da je u životu zaposlila samo jednog pjevača, a taj se kandidirao kao tenor u operi. Nisam tenor, ali ne da mi se objašnjavati. Mislim da bi bilo super da me netko zaposli kao pjevača narodne muzike. Vježbam u sebi narodni melos dok navlačim naranđastu traku na kemijsku olovku. Mislim u sebi i da će valjda ovo mučenje skoro prestati.

Napominjem službenici da ovaj vani čeka. Ona kaže da nismo još gotovi. Preko puta neki mladić, službenik, samo sjedi i sluša nas. Izgleda čudno. Možda ga je tajna služba unajmila da hvata teroriste među nezaposlenima. Mislim da sam mu sumnjiv.

Kroz prozor ureda za nezaposlene dolazi rano jutarnje sunce. Valjda je to ta socijalna država koju svi vole. Sunce na prozorčiću – tako se zvala moja čitanka u prvom razredu osnovne škole. Što bi rekla moja profesorica iz prvog razreda osnovne škole da zna da sam sa 49 godina nezaposlen. Bila bi jako nesretna da zna da je bila profesorica jednom nesposobnom kretenu. Ali ona je sad već vjerojatno mrtva. I ja ću uskoro biti mrtav, ali do tada sam nezaposlen.

Službenica me još nešto pita. Kažem da zaokruži što god hoće. Da, u braku sam, da, imam kćer. Studira. Kakve to veze ima s mojim zapošljavanjem? S druge strane ceste je vojno zapovjedništvo. Da bar sada bude državni udar i da me bar pozovu u vojsku. Ne bih se odazvao, ali bih bar imao privid da nešto radim u životu. Bunio bih se protiv vojne hunte.

Dosadilo mi je natezati naranđastu traku na kemijskoj olovci. Čitam ime firme na bloku papira. Čudno, zar u Zavodu za zapošljavanje, koji je državni, daju da se drže blokovi papira sa imenima privatnih tvrki?

Službenicu bi trebalo zatvoriti. Trebalo bi je objesiti na glavnom trgu. Razmišljam da ju prijavim nekim novinama i poberem veliku lovu za to sranje. Liberalni kapitalizam je sranje. Na tren pomislim da službenici netko daje mito da to drži na stolu. Sunce na prozorčiću 2. Sve sam to već vidio. Bio sam prije 25 godina na Burzi rada i bio je sunčani dan. U Burzi rada nikad nije oblačno i ne pada kiša. Valjda zato da ne rastuži nezaposlene.

Službenica kaže da se moram javljati jednom mjesečno. Javit ću se. Ja volim ljude i volim im se javljati.

Gotovi smo?

Pjevam u sebi narodnu muziku. Vježbam za svoj novi poziv. Za svaki slučaj. Drago mi je. Diklić. Milo mi je… Bole me pluća. A rekao sam joj da me ništa ne boli i da sam zdrav za posao.

Silazim niz stepenice. Lift je isti kao i prije 25 godina. Tko će prije odapeti? Lift ili ja? Lift, sigurno. On je od krvi i mesa, a ja sam od metala i plastike.