Piše: Marijan Grakalić

Fašizam danas nastoji biti glas koji se obraća i dušama i srcima svoje pastve vičući ispod neba kako baš s njime započinje svjesna povijest jednog naroda, kako se tu radi o konačnoj sudbini jedne zemlje i da kasnije, kada se ostvari počelo mitske i jedine kolijevke naroda i njegovih stoljetnih snova tu više ništa neće biti isto kao prije. Uvijek je taj vapaj isti, i sada, i prije dvadeset pet godina, ustvari i kao prije sedamdeset i pet.

Postoji temeljno nerealna fascinacija iluzije mitskom predstavom Hrvatske što svaku nepravdu i poraz istine nadomješta gotovo sudbinskim značenjem ostvarenja države kao cilja mitskog poslanja. Mit se tu iščitava u predodžbama nedavne i dalje prošlosti kao katarze prelaska iskupljenog naroda preko Crvenog mora kako bi stigao u svoju domovinu predvođen prvosvećenikom, odnosno isto tako mitološkim ocem nacije koji time utemeljuje nadnaravno značenje svog poslanjai i same države. Zakletva – Sve za Hrvatsku, Hrvatska ni zašto, mitska je parabola koja natkriljuje svu kompleksnost modernog političkog života i samo potvrđuje neophodnost iracionalnog. Onog što uvijek ulijeva nadu iako se nikada do kraja ne ostvaruje kako bi ostala uzbuđujući element koji usmjerava put čovjeka fašističkog mentaliteta. Pri tome je zbilja često posve irelevantna, izdana i iskorištena od strane nove fašističke aristokracije koja je pokrala tvornice, sela, banke, kompanije i sve što je mogla, dok silovana zemlja i dalje ostaje poligon za manipulaciju kolektivnom imaginacijom.

Masovne zablude fašizma počivaju na bitnom svojstvu pojednostavljenja političkih doktrina do nivoa mitologema koji je djelatan zato što svojom jednostavnom suštinom zahvaća one vrijednosti i sadržaje koje je moguće prikazati i kao dublja i gotovo intimna uvjerenja pojedinca. Podjednako onih iz širokih masa nesklonih obrazovanju ili misaonoj refleksiji, kao i onih obrazovanih i bogatih koji pronalaze atraktivni profit u tome da sudjeluju u stvaranju svijeta prema mitskom predlošku. To je osnova tog gotovo ”ariditističkog” osjećanja volje za moć koja tako otvara prostore za doživljavanje onog što je ”posebno”, ”jedinstveno” i ”neponovljivo”.

Fašizam oboružava pojedinca snagom volje da se stvori navodno ljepši, čišći i uređeniji svijet bez derivacija počivajući  također na posve mitskom predlošku ”ljudskog usavršavanja” koje predmnijeva kako savršeni pojedinci, ne tek nacionalno ili genetski, već i klasno i dakako estetski mogu ostvariti i idealni poredak odnosno savršenu državu. Zato je za fašizam svjetsko putovanje kretanje prema idealu koji obogaćen energijom mase i nadahnut priprostim parolama svoj vrhunac vidi u stvaranju nove države za savršeni i čisti narod (naciju) kao konačnog popravka nesavršenog društva. To je predodžba mitske i gotovo kozmičke maternice savršenog, novog i neokaljanog lika čovjeka, naroda i rase,  tj. istinskog fašiste. Nema tu mjesta za slabe (npr. Jugoslavene)  jer takav svijet (Hrvatsku)  izgrađuju jaki (Hrvati, hadezeovci i sl. ). Oni koji su svjesni jedinstvenosti svog poslanja, ključni tumači nacionalnih interesa i za koje je politika prvenstveno umjetnost čudovišnoga nasuprot bilo kakvoj proturječnosti ili organskoj tromosti.

Nije izvjesno da se mitska dimenzija fašizma može efikasno raslojiti budući da je nemoguće sve svesti na racionalne vrijednosti. No, svakako se posve jasno vidi kako su i mit i fašizam povezani u izrazi ljudskog beznađa koji ponekad postaju smrtonosni agenti politike manipuliranja masa. Organiziranje poretka pri tome je uvijek totalitarno i isključivo, a najviše je prijemčivo u vremenima krize kada je sugestivnost mitskog diskursa velika. Upravo zato fašizam i njegove redikule ne treba ignorirati već demitologizirati kako bi bili se ostali nebitni za bilo kakav racionalni obzor.