Piše: Blažo Davidović
Ne plaćam struju. Ni vodu. Ni poreze. Mene sve to nervira, ja sam nebeski čovjek i ne bavim se zemljanim stvarima. Strašno me nerviraju ti računi, papiri, šalteri… I uvijek je netko oko mene, u mojoj blizini, vodio računa o tome. I uvijek sam imao struju, vodu i ta sranja. Sad nema nikog oko mene i jučer su mi došli isključit struju. Tip je bio ljubazan i došao je pregovarati. Kao, pogađati se. U suprotnom, veli on, isključit će me.
Brže – bolje odlučim ispisati još par statusa, pa u kurac sve. Znam ja borce i borkinje kojima svoj tekst mogu dati ispisan na papiru, pod šterikama, pa će oni to frknuti na fejs.
Kažem tipu da ću ja njega isključit, i njega i elektroprivredu i sve ću isključit koji su se uključili od devedesete na ovamo.
Majku vam isključivačku, dabogda vas amperi i volti tresli do groba.
Nisam u toj fazi, velim tipu, ja sam monofazan i faza mi se zove “pelinkovac”, ne znam di su te prostorije, ni di su mi računi, ja to sve bacam.
Ne mogu ja to platiti. Ajd do podne danas, barem dio plati, Ma ne mogu, ima da branim štekere i osigurače do posljednje kapi plave krvi. Raširit ću ruke ko Stevan Filipović.
Mogu se i okupat kod susjede, šta me briga? Imam i plin, bacim dva jaja na oko, i zdravo đaci.
Nekako, uvijek sam kontao da struju i vodu moramo imati svi. Nema tu cile – mile, to svi ljudi moraju imati, zašto bi to plaćali, kakve su to agresivne bedastoće?
Pustit ću ja vama struju.
Dok sjedite na električnoj stolici. Po presudi Revolucionarnog vijeća Komiteta za zaštitu naroda.
radio gornji grad 
