Ukoliko je Máraijeva emigracija bila demonstra­tivan pothvat, kao što je bio i odlazak Thomasa Manna, tada nema dvojbe da je Márai morao proći daleko radikalnijim putom. Već u romanu Zemlja, zemlja!… piše kako je u načinu života mađarskoga građanstva, u njegovu držanju bilo nečega »karikaturalnoga«, a ta se karikaturalnost na neki način neodoljivo uvukla i u njegovu književnu egzistenciju. Mađarsko građan­stvo nikada nije bilo sposobno za svoju modernizirajuću, korektivnu i civilizacijsku funkciju koja je zemlju mogla odvesti barem do neke eksperimentalne vrste građanske demokracije (ukoliko se to ipak nije zbilo od 1945. do 1948). Zbog toga, premda je pro­mišljao o prosvjećivanju nacije, Máraijev joj odlazak ipak nije uzrokovao nikakvu tihu sramotu, zaprepašte­nje nad nepopravljivim gubitkom, ni spoznaju kako je u njegovoj osobi zemlju napustio njezin velik pro­svjetiteljski um.

Piše: Imre Kertesz

ISPOVIJEST O JEDNOM GRAĐANINU

Europske diktature XX. stoljeća iznjedrile su nov oblik duhovne egzistencije. Pisac koji je sanjareći promišljao o idealima duha vremena ili je u kavana­ma, klubovima, književnim salonima raspravljao o njima, iznenada se morao probuditi i otkriti kako su se ti ideali srozali na razinu državne ideologije, a na mjesta sugovornih mu partnera zasjeli su tajni poli­cajci totalitarne države; zbog toga tu više ne teče nikakva razmjena mišljenja već saslušanje. Na sve više erodirajućim otocima slobode, kao na posljednjim osunčanim krpicama prostora uoči zaleđenja, pojavili su se emigrantski pisci.

U naše se doba pitanje spašavanja gologa života kod emigracije munjevito prometnulo u duhovno  i  etičko pitanje. Totalitarna  je država na svojega poda­nika udarila žig srama i onda kad se on inače suz­državao od javnoga života, čak i ako je svoju integral­nu čovječnost nastojao sačuvati u zaštitničkoj sjeni bezimenosti. Suština totalitarne države je upravo njezina sveobuhvatnost, stoga ona i prisiljava na nepre­stano suprotstavljanje ili poistovjećivanje; ona totalno prisvaja misao, poput neočekivane katastrofe izbacuje nas iz osobne egzistencije i prisiljava na izbor, poda-stirući pred nama alternative nalik noćnim morama. Tako i pojedinačna osoba ulazi u moru, postaje utva­rom, izvršava postupke poput ružna sna, za koje u normalnim okolnostima nikada ne bi preuzela, a kat­kada ni ne osjeća osobnu odgovornost. U dinamici nacističkoga totalitarizma žrtva je postala dobro uk­lopljenom sastavnicom onoga stroja koji je stvoren upravo u cilju njezina uništenja; možda je to ono najekstremnije i najponižavajuće, iskustvo bez prem­ca koje je čovjek tijekom svoje povijesti ikada stekao.

Máraija citiramo – a u nastavku ćemo sve više i više – zbog toga kako bismo jasno vidjeli: on na Zapad nije stigao kao izbjeglica već kao europski pisac koji, da tako kažemo, prijavljuje prihvaćanje svojega dijela odgovornosti u počinjenim zločinima, u svim onim prijestupima koje su ljudi duha u Europi počinili protiv duha. Neobičan čovjek: umjesto da kao žrtva komunističke vlasti jadikuje nad svojom sudbi­nom, on za sebe zahtijeva kaznu i želi svjedočiti o kobnome rasapu stanja ljudskoga duha. No on se ne zadovoljava samo pisanjem optužnice, već želi i vla­stitu propast, poput kakva Jean-Baptistea Clamencea, suca pokajnika u Camusovu romanu Pad.

Mene je oduvijek zanimala egzistencijalna ozbi­ljnost s kojom je Márai vlastitom sudbinom plaćao za počinjena razaranja svojega doba. Premda se komen­tari o Máraiju sve više množe, oni se njegovim odla­skom u emigraciju bave ipak pojednostavljeno, zapra­vo ozbiljnije ni ne proučavajući važnost – i značenje – te odluke. Smatraju ga osobnom odlukom koja je razumljiva sama po sebi: Márai je bio osobnost koja nije voljela diktaturu, nije podnosila daje ograničava­ju ni u pisanju, kao ni u šutnji, da je liše slobode kretanja, da mu zabrane putovanja. Tako je; no jesu li pisci koji su ostali voljeli te stvari? A zašto ne posvećujemo jednako toliku pozornost i odlukama drugih pisaca koji su također napustili zemlju? Valjda zbog toga jer Máraijev odlazak iz zemlje daleko nadi­lazi pitanja osobne odluke: njegova je emigracija bila demonstrativan pothvat, a njezina je jedinstvena tra­gedija upravo  o  tome da je sam pothvat – upravo kao demostracija i reprezentacija – potpuno propao na pozornici povijesti.

Htjeli bismo reći kako je Máraijev društveni legi­timitet bio posve neupitan; on je postao prognanik naprosto samo zato što je vlast u Mađarskoj postala nelegitimna. On nije bio židovski intelektualac, no bio je pripadnik građanstva, a to je bio položaj koji je u Mađarskoj bio problematičan već u međuraću. Jer, ona je tada bila vrlo neobičan, traumatiziran prostor odakle je od godine 1920. krenuo antikomunistički, antiliberalni, antisemitski kurs, pa je u obrazovne ustanove uveden i »numerus clausus«. Arthur Koestler je početkom tridesetih godina proputovao zem­ljom, i zabilježio: »Mađarska je nakon rata postala sedammilijunskom patuljastom državicom, a većina joj je stanovništva polunepismeno seljaštvo. Poput Austrije, i ona se neprestano bori s gospodarskim poteškoćama, a povremeno i s dubokim krizama. No za razliku od Austrije, ona u nedostatku odnosa koji proistječu iz zajedničkoga jezika nije povezana s kul­turom većih susjeda; stoga su Mađari etnička introverzija u srcu Europe.« I tada se u zemlji javljaju politički proroci, pokret narodnjačkih pisaca, zaštit­nici rase, populisti trećega puta, prema riječima ve­likoga pjesnika Endrea Adyja, »gutači magle«.

Jedna od najvećih nevolja Mađarske krije se u tome što je njezino srednje i sitno plemstvo naprosto prespavalo povijesni trenutak u kojemu se trebalo preobraziti u građanstvo, prometnuti u nositelja mo­dernizacije. Zato su na ovome prostoru i politička vlast ali i građanstvo koje je raspolagalo kapitalom uvijek bili »strano tijelo«, neprijatelji »naroda«, »židovski kapitalizam koji kolonizira zemlju« i ugnjetava mađarstvo. Međutim, to je bila ipak samo neprestana – sve do dana današnjega! – borba za vlast, za ostvaraj nomenklature, za državno štićenu i financiranu »na­cionalnu« književnost, za umjetnost iz koje bi, kao iz kakva sumnjiva učeničkog doma, nadarene no »koz­mopolite« i »inonacionalne« naprosto najurili. Daleko odavde, u San Diegu osamdeset i petogodišnji se Márai još jedanput osvrće na njih: »… 45-e su zamišljali da ne moraju napraviti ništa drugo već, ukoliko se postroje iza komunista u gaćama nacionalnih boja, samo pričekati dok komunisti obave prljave poslove – otmu posjede, banke, židovske ili grofovske – a tada će oni, trljajući ruke, zakoračiti naprijed, doći na gotovo i preuzeti sve. (…) Amateri narodnjačke literature objavljuju svoja djela o državnome trošku i sve postaje nacionalno i seljačko. Znali su to i komu­nisti pa su neko vrijeme koristili i te nacionalne se­ljake, da bi ih na kraju ipak strpali u vreću. (…) A dogodi li se još koji obrat, ako bi ti nacionalni seljaci u ovoj zemlji ponovno došli do riječi, to bi doista bila jedna od tragedija mađarskoga nacionalnog bića. Ko­munisti samo izvršavaju ono što desničari u gaćama i kožusima snuju. (…) Komunizam je tragedija, no prvi i trajni protivnik jest uvijek desnica, himbena, gramzljiva, zakrabuljena u kostim »nacionalnoga«. (Dnev­nik, 1984-1989)

Žudnja krda za klanjem… Neobično empatična primjedba za godinu 1934. Pisac katkada bilježi re­čenice te isprva pretežito uživa samo u njihovoj unu­tarnjoj glazbenoj igri valova, a zapravo skicira svoju zlu kob. Trenutno je jedan od najuspješnijih, najcje­njenijih književnika. Potajno možda i popusti prko­snome sljepilu svojega doba, možda i izvede jedan ili dva plesna koraka u pokladama žudnje za klanjem, na piru iz kojega se Europa još dan danas budi s gorčinom u ustima. Istina, rat u jednom eseju naziva »najvećom nesrećom«; no, čini se, da neko vrijeme ipak misli kako se ta nesreća dijelom može umanjiti. Vjerojatno zato ni ne napušta opći diskurs, kontekst koji uza sve ipak određuje ulazak Mađarske u rat. Dapače, u spomenutom eseju – Letak potpore za prosvjećivanje nacije iz 1942. – već se bavi zadacima koji će uslijediti nakon rata. »Onaj tko se prihvaća uloge u svijetu« – piše – »neka se oprosti s mnogo toga stoje blještavo, s patetikom i samozavaravanjem što gode nacionalnoj samosvijesti. Mađari moraju pre­ispitati koje je njihovo pravo mjesto među narodima.«

No na ovo će već mnogi graknuti. Malo koje riječi će u mađarskome kontekstu izazvati veću razjarenost od onih što spominju: nacionalno samozavaravanje ili procjenu stvarnoga položaja zemlje. Oni koji su to pokušali dirali su u tabue, kao što diraju i do dana današnjega; nakon toga moraju ili, poput Máraija, u emigraciju, ili se povući u unutarnje progonstvo, da­pače trpjeti patnje zatvorske kazne, poput Istvána Bibóa, ili naprosto nestati, poput Béle Hamvasa. Što se Sándora Máraija tiče, veliku cezuru njegova života uzrokovala je okupacija Mađarske, trenutak kada su trupe nacističke Njemačke 19. ožujka 1944. ušle u zemlju. A procjenu vlastitoga položaja, ali i svoje zemlje tajno je obavio još u svojem Dnevniku godine 1943. »Tko bi mogao reći kroz kakva je cjedila morala proteći svaka riječ koja u sebi nosi pravu istinu?« – piše u Dnevniku za 1944. – »Tijekom dvadeset i pet godina – u odnosu na nacionalno, društveno, moralno – uvijek smo pisali samo polovične rečenice, a druga se polovica misli i dalje skrivala u nalivperu i u živčanome sustavu pisaca. Taj se tankoćutni duhovni teror nije služio vješalima i volovskom žilom, već je tijekom četvrt stoljeća ravnao koncertom mađarskoga duhovnog života igrom značajnih pogleda nadležnih i odmahivanjem službeničke ruke s pečatnjakom! A što mi znamo o tome? …« Zatim će, malo dalje: »Koliko li će nezahvalna biti uloga onih koji će morati likvi­dirati krivotvorene ideale Nacije, Kršćanstva, Domo-vine! Žalim ih.« Ali nema on koga žaliti; komunistički je socijalizam te ideale djelomice dodatno i trajno krivotvorio, a djelomice i posve pogazio. Ipak, oni se u svojoj nepatvorenoj patvorenosti i nakon desetljeća obrata avetinjski javljaju među nama.

Željeli bismo ukazati na činjenicu kako je Máraijeva emigracija počela još kod kuće, još u doba rata, kada je poput odgovornoga građanina počeo promiš­ljati o putu spasa Mađarske iz bespuća ratne katastro­fe, o rekonstrukciji duše i duhovnosti svoje zemlje. A tko je to uopće htio? Nove okupatore – Ruse – i njihove domaće krvnike zanimala je isključivo samo vlast, a nekadašnje nacističke kolaborante pak samo uklapanje, kolaboracija s novim okupatorom ili bijeg s opljačkanom židovskom imovinom; raspršeni ostatak Židova koji se polako vraćao u zemlju bio je zaokupljen svojim bolnim žalovanjem, dio njih je žu­dio osvetu, a dio iseljavanje; no većini stanovništva ništa drugo nije ni bilo na umu nego samo kako preživ­jeti, kako zaboraviti, kao riješiti trenutne egzistenci­jalne brige, brzo se prilagoditi. Veliki obračun bez kojega se ništa novo ne može početi nije ni uslijedio; umjesto duhovnoga pročišćenja uskoro su krenule čis­tke tajne policije. Márai se zaprepašteno osvrtavao: »Moja je današnja situacija u svijetu mađarske du­hovnosti šah-mat«, piše godine 1947. (…) »Na ljevici nemam što tražiti jer bi, napustiti svoju klasu, bilo nedvojbeno ravno samoubojstvu; taj stalež mogu kri­tizirati samo iznutra, a sve bi drugo bila izdaja. Prema desnici ne bih mogao poduzeti nijedan korak, jer ni disanjem nisam spreman podupirati onaj fašizam koji se sa svojim batinama i jurišnim kamama i dalje šulja čestitijim desničarima iza leđa. Moram ostati sam, posve sam sa svojim poslom koji sve manje znači za one koje me okružuju, ali i sa svim društvenim i egzistencijalnim posljedicama koje iz toga položaja proistječu.«

Ukoliko je Máraijeva emigracija bila demonstra­tivan pothvat, kao što je bio i odlazak Thomasa Manna, tada nema dvojbe da je Márai morao proći daleko radikalnijim putom. Već u romanu Zemlja, zemlja!… piše kako je u načinu života mađarskoga građanstva, u njegovu držanju bilo nečega »karikaturalnoga«, a ta se karikaturalnost na neki način neodoljivo uvukla i u njegovu književnu egzistenciju. Mađarsko građan­stvo nikada nije bilo sposobno za svoju modernizi-rajuću, korektivnu i civilizacijsku funkciju koja je zemlju mogla odvesti barem do neke eksperimentalne vrste građanske demokracije (ukoliko se to ipak nije zbilo od 1945. do 1948). Zbog toga, premda je pro­mišljao o prosvjećivanju nacije, Máraijev joj odlazak ipak nije uzrokovao nikakvu tihu sramotu, zaprepašte­nje nad nepopravljivim gubitkom, ni spoznaju kako je u njegovoj osobi zemlju napustio njezin velik pro­svjetiteljski um. Njegov je odlazak degradiran na ra­zinu osobnoga problema, kvalificiran kao običan bi­jeg, stoga mu se ime u sljedećih četrdeset godina u Mađarskoj službeno ni ne bilježi. A kad mu se sada rad valorizira objavljivanjem sabranih djela u raznim inačicama, katkada ga veličaju upravo oni koji su pomagali da ga se zaboravi, dapače, ogovarali ga ili objeđivali: ni danas ne vide jasno kako je u sudbini Sándora Máraija zapravo poražena reprezentacija ni­kad ostvarene građanske Mađarske.

Međutim, on je znao da ga ta spoznaja polako razrješuje svake uvjetovanosti, banalne »mađarske sudbine«. Po mom mišljenju je njegov posljednji Dnevnik voden od 1984. do 1989. najveći ljudski i književni dokument vremena – ukoliko se književ­nošću smatraju najjednostavnije riječi u kojima starac izvještava o svojoj krajnjoj samoći, o supruzinoj i sinovljevoj smrti, o nekolicini čitateljskih iskustava, o kupovini pištolja i o pripremama za suicid. U to je doba živio u San Diegu, poluslijep, usamljen, posve slobodan i mudar, poput ostarjela Edipa na Kolonu. Na njegov 86. rođendan telefon često i predugo zvoni: »Ne dižem slušalicu« piše. »Ima nečega neuljudnog u tome ako netko živi dulje negoli to dolikuje.« Oštru bistrinu razlučivanja sačuvao je do kraja, nije se pre­davao obligatnim utjehama, religijama, samosažalje-nju, samoveličanju, čak ni zavodničkome zovu uspje­ha s kojim su ga stavljali na kušnju: godine 1989. pozvali su ga »kući«. »S njihove strane to je ‘potpuno’, ‘bezuvjetno polaganje oružja’; sve će objaviti, knjige, članke, sve, sve, ‘cjelokupno životno djelo’. (…) Neću davati dopuštenje ni za kakvo tamošnje objavljivanje sve dok su tamo ruske okupacijske trupe.« Ima 89 godina, i nepotkupljiv je. Premda je, vjerujem, neo­visno o ruskoj vojsci, vrlo dobro znao da se više nema kamo vraćati, »kući«. Njega zanima ars moriendi: »Ne smije se ni požuriti, a ni zakasniti na ‘dobru smrt’.« Pretposljednja mu je bilješka: »Danas mi je jako ne­dostajala L. (supruga), toplina i otmjenost njezina tijela. Njezin osmijeh. Glas.« A posljednja je rečenica, 15. siječnja 1989.: »… Vrijeme je.« I tada je revolver opalio.

Ipak, ne bih volio tako završiti. Moram još nešto ispričati o čemu sam saznao čitajući Máraijev Dnev­nik, a što sam poslije i sam zabilježio u svojemu Dnevniku s galije (Gályanapló).

Stranice Máraijeva Dnevnika iz godine 1944: »Trećega je srpnja zračni napad, vjerojatno jedan od najozbiljnijih dosada, počeo oko pola deset ujutro« – toga se zračnog napada jako, jako točno sjećam i ja. No tih pola deset ujutro meni se (valjda zbog nepre­stana gladovanja) u budakalászkoj ciglani pretvorenoj u geto činilo kao daje podne. Nekolicina nas se popela na omanju gomilu uz ogradu, pa smo s te relativne visine travnatoga brežuljka promatrali što se događa u daljini. A događalo se ono što je Márai opisao: »Nebo je sada doista poput sklizališta čiju su ledenu površinu hirovitim crtama išarale sklizaljke, ili poput zrcala na koje su nečije pijane ruke dijamantom ure­zale svakakve krivulje. U velikoj visini, u sunčevim zrakama katkada zabljesnu srebrna krila nekoliko de­setina zrakoplova veličine leptirića. Motori su nad nama zujali dva sata… Onaj tko sada uđe u Peštu kao da ulijeće u goruću kuću« itd. Márai se iz Leányfalua vraća u grad prigradskom željeznicom: »Putem vlak prolazi i uz ciglane kod Budakalásza.

(Iz knjige Jezik u progonstvu (Durieux, 2004); prevod Xenia Detoni, izvor: E-Novine)