Kao drugo, politički profili Sanadera i Karamarka nisu isti. Prvi je bio častohlepni korumpirani plutokrat, koji je prije izborâ znao, doduše, politikantski galamiti na Rivi, ali je zapravo ostao “uglađeni poliglot”/teatrolog/komparatist. S druge strane, Karamarko dolazi iz obavještajnog podzemlja i potpuno je drugačijeg habitusa. Može li se stvarno zamisliti da Karamarko nakon izborâ kaže “Hristos se rodi” i krene s pomirljivom retorikom ala Gotovina?

Kao treće, političko-ekonomska situacija je danas potpuno različita. U 2000-ima smo imali stalan ekonomski rast (makar prividan – temeljen na stranom zaduživanju i potrošnji na kredit), sada ga nemamo (nakon recesije će uslijediti eventualno stagnacija, ali to za običnog čovjeka neće previše značiti). Ne treba po stoti put ponavljati da desni ekstremizam buja u razdobljima ekonomske krize i da se tada traže oni Drugi, neprijatelji (Srbi, komunjare, “oni koji ne vole Hrvatsku”, pederi i sl.) kako bi se skrenula pozornost s pravih neprijatelja. I, ne i najmanje bitno, mogućnost eskalacije ekstremizma nakon ulaska u EU je puno veća nego prije ulaska (dakle, potpuno obrnuto od onoga što su mislili naivni lijevoliberalni zagovornici ulaska u EU), a što vrlo zorno vidimo i na primjeru Hrvatske (ali i po drugim primjerima u Evropi – od Marine le Pen preko Orbána do Zlatne zore). Sada kada više nema prijetnje da nećemo ući u EU, ekstremisti su puno slobodniji.

Kao četvrto, i možda najvažnije, stvar uopće nije samo u tome hoće li Karamarko stvarno nakon izborâ provesti totalitarističke reforme koje najavljuje ili je to samo u službi predizborne kampanje. Ono što je tu problem je da se događa sustavna kampanja fašizacije odozgo i da sve te izjave, događaji i ostalo djeluju performativno, mijenjajući društvo i opću atmosferu. A tako stvari mogu izmaći kontroli. Stoga je vrlo opasno lakonski otpisivati Karamarkove retoričke ofanzive kao puki predizborni ritual (iako se on možda na kraju na to i svede). Jer riječi nisu samo riječi – riječi mogu mijenjati stvarnost.