Postoje tri realna razloga kojima se može objasniti iznenadna radikalizacija šatoraških prosvjeda i njihovo izmještanje pod prozore Vlade. Prvo, cijela priča je već bila potonula do duboke ignorancije javnosti. Neplanirani susret s premijerom u Okučanima kao da je oduzeo dosta od “revolucionarnog” zanosa protuvladinog prosvjeda u Savskoj. Kasnije prijetnje koje su dovele do otkazivanja već praktički dogovorenog sastanka bile su tek dokaz tvrdnji da se ugasli šatorski bunt jednostavno treba ignorirati. Dolazak na Markov trg, te svjesno provociranje policijske reakcije kršenjem zakona, vratili su svjetla reflektora na već umorne i zasićene “heroje” Savske ulice.

Druga dva razloga imaju mnogo više veze s njihovim političkim sponzorom, HDZ-om. Bilo je doista naivno za očekivati da će stranka koja svoju politiku povratka na vlast provodi isključivo dizanjem društvenih tenzija do samog ruba (a kako smo sinoć vidjeli i preko njega) golog nasilja dočekati petak, 29. svibnja nepripremljena. Nažalost, očekivanu objavu rasta BDP-a u prvom tromjesečju ove godine, koji bi označio i tehnički izlazak Hrvatske iz recesije, HDZ nije “presreo” tiskovnim konferencijama pod geslom “premalo i prekasno” (a za pripremu kakvih ne treba biti Nobelovac iz ekonomije), niti je, u suradnji s itekako naklonjenim medijima iskopana neka od afera vladajućih. Kako bi se medijski zasjenila makar i mrvicu pozitivna priča o stanju hrvatske ekonomije, HDZ je odlučio podržati maksimalnu radikalizaciju zaboravljenog prosvjeda. Srećom, barem krv nije pala. Zasad.

Priče o tome kako HDZ nema veze s klemminzima (sjajan izraz za prosvjednike koje vode Klemm i Glogoški s društvenih mreža) su, jasno, čista uvreda za zdrav razum bilo koga tko je pročitao makar i jednu vijest o “šatoru” u zadnjih nekoliko mjeseci. Uostalom, nitko u petak navečer nije branio ni Karamarku ni “predsjednici svih građana” da javno pozovu Klemma i kompaniju da ne rade gluposti, nego da poštuju hrvatske zakone.

Naposlijetku, nema nikakve sumnje da je cijeloj nervozi koja je eksplodirala u seoski dernek s pivskim suncobranima, janjetinom i sukobom s policijom na kraju, doprinijela posljednja anketa po kojoj se u samo mjesec dana prednost HDZ-ove koalicije opako stanjila – sa desetak na samo četiri postotna boda razlike. Izbori, očito, glede i unatoč, nisu dobiveni i u HDZ-u je vidljiva ozbiljna nervoza.

Radikalizacija prosvjeda u takvoj situaciji nije nikakvo iznenađenje.

No, jest još jedna potvrda teze da su parlamentarni izbori koji slijede možda i najvažniji od onih trećeg siječnja 2000. godine, nakon kojih se zemlja koja je bila korumpirana džamahirija pod tihim ekonomskim sankcijama, trgnula i krenula na (pre)dugi marš prema Europskoj uniji i koliko-toliko sređenom demokratskom društvu (tko god je u depresiji zbog neuređenosti Hrvatske, neka svrne povremeno pogled na “region”).

HDZ Tomislava Karamarka ove izbore, jednostavno, mora izgubiti.

Ne zbog toga što je vrijedno sačuvati Vladu Zorana Milanovića za još jedan mandat. Ne zbog toga što postoji ozbiljna mogućnost da HDZ sa svojim partnerima zemlju pokuša spasiti radikalnim rezovima i tako je vrati u novi vrtlog ozbiljne recesije. Ne zbog toga što je Karamarku i ekipi koja vodi tu stranku Bleiburg bliži srcu od Jasenovca, a Jean Claude Juncker od Martina Schulza.

HDZ izbore mora izgubiti kako bi politika koju je vodio posljednje tri godine postala ogledni primjer onoga od čega treba – bježati.

Otkad je najjaču stranku desnice preuzeo taj bivši ministar unutarnjih poslova i šef tajne službe, HDZ se radikalizirao više nego ikad u svojoj povijesti. Jednom će svakako mnogo bizarnije nego čak i sad zazvučati kako se glavna oporbena stranka u drugom desetljeću 21. stoljeća hrvala protiv komunizma i Jugoslavije, dvaju odavno mrtvih političkih koncepata, koje u tom trenutku na političkoj sceni ama baš nitko nije ni izdaleka zagovarao. HDZ je, s vrhuncem u sinoćnjoj tragikomediji s klemminzima uporno prijetio silom; pod znakom vukovarskog antićiriličnog čekića, šatrom pred ministarstvom branitelja, ili bizarnim javnim istupima svog šefa koji već godinama zaziva lustraciju, ozbiljno ograničavanje slobode govora, a sad kad ga je očito kampanja obuzela, i poimeničnim prozivanjem onih intelektualaca koji nemaju ispravne stavove. HDZ Tomislava Karamarka svoju političku paradigmu, dakle, gradi gotovo isključivo na mržnji prema političkim neistomišljenicima.

Ovdje je potpuno nebitno bi li Karamarko doista isporučio sva ta svoja bizarna obećanja nakon osvajanja vlasti, ili bi se sanaderovski krotko pretvorio u normalnog europskog političara desnog centra, makar do neke iduće izborne kampanje.

Bitna je poruka: ukoliko se gomilanjem mržnje unutar građana Hrvatske može uspjeti uzverati na vlast – “dvaju kolona”, klemminga i thompsonizacije politike nećemo se nikad riješiti.

Ukoliko, pak, Karamarko izgubi izbore, sasvim je sigurno da će u svojoj stranci biti hitro uklonjen, uz (ispravne) kritike da je stranku odveo previše udesno. Na svoje će doći oni koji sad škrguću zubima gledajući kako im je stranka otplovila u ultraradikalizaciju (i, jasno, Gordan Jandroković).

Bitna je poruka: izgubi li Karamarko, pobijedit će oni koji bi se u ovoj zemlji bavili doista demokratskom politikom. Ne dilanjem mržnje i paravojnim akcijama. Teško je, stoga, i zamisliti veću pobjedu za modernu hrvatsku državu u 21. stoljeću od poraza HDZ-a Tomislava Karamarka.