Piše: Slađana Bukovac

Naš post-ratni jezik se okamenio, ili, da upotrijebim i tu lijepu latinsku riječ, petrificirao. Više se ništa ne može logično formulirati, jer su na raspolaganju posve isprazne ideološke ljušture od riječi. Deseci novinara i medija cijeli dan revnosno ponavljaju kako su “branitelji probili policijski kordon”, “blokirali Savsku”, i “pozivaju na državni udar”. Ukratko, rečenice s dubokim logičkim konfiktom, jer “branitelji napadaju”. Nitko nije, barem iz elementarnog osjećaja za jezik, ako već točnost izvještavanja ne znači previše, rekao da su u pitanju ratni invalidi i veterani”. Naravno, to bi vodilo u paradoks kako su “ratni invalidi probili policijski kordon”, ali u toj bi nelogičnosti za medije bilo poprilično posla.
Kao da jezični idiotizam nije potpun, Milanović na svojoj konferenciji za medije zaziva povratak termina “redarstvo”, jer da “redarstvenici uvode red”.
Preširok mu je grčki izraz “politeia”, koji dolazi od “polis” (grad, država), i od “politeuomai” (aktivan građanin), pa bi redarstvenike, jer uvode red. Za čovjeka koji nije nesklon klasičnim jezicima, vrlo čudan izbor.Pogotovo što “redarstvenik/redar” ne mora nužno služiti održavanju demokracije: “redarstvenik”, samo privatni, je sam Josip Klemm, pa bi ispalo da “redarstvenik probija policijski kordon”.
Do koje je mjere jezik cementiran, a da se to ne može pripisati današnjoj drami i općoj konfuziji, svjedoči što se nedavno za obljetnicu “Oluje” nitko nije usudio reći kako je to bila vojno-policijska akcija, već isključivo – “vojno-redarstvena”.
Govorimo štogod, što znači da jednako tako glupo i nekonzistentno i mislimo.