Piše: Žarko Jovanovski

Ruda me iz Ljubljane dovezao na stanicu Sutla, pretposljednju na hrvatskoj strani. Mrak, skoro će ponoć. Iz stanične zgrade dolazi plavičasta svjetlost televizora. Kada sam u pola tri popodne, danas, došao prvi put na tu stanicu, mislio sam da u napuštenoj zgradi nitko ne živi. Sva vrata bila su zapriječena lancima i debelim lokotima. Niti wc nije radio pa sam pišao u travu okrenut prema obiteljskim kućama.

Cijeli je dan bio kao neki nestvaran san. Zagreb – stanica Sutla – Ljubljana. Još jedan nastup sa Rudom. On improvizira na gitari ili s gomilom nekakvih malih poklopaca koje baca po pozornici. Ja serem svoje stihove. Ruda je čak donio nekakav mali ventilator sa likom Minie Maus kojim je strugao po gitarskim žicama za vrijeme nastupa. Moram priznati da sam se u Ljubljani na pozornici kluba izvrsno osjećao. Sat i dvadeset minuta, koliko je nastup trajao bio sam potpuno odvojen od svijeta. Do mene je dopirala sam buka koju je Ruda proizvodio na gitari ili radeći nešto drugo, sadržaj limenke pive koji sam s vremena na vrijeme nalijevao u sebe i dim cigarete koji sam uvlačio životinjski. Na zadnjoj recitaciji – “Akcija!”, mislio sam da će mi puknuti srce. U trenu sam čak poželio da se to desi. Zar ne bi bilo najbolje otići u trenu emotivne ispunjenosti? Bijesan na cijeli svijet, sa bijelom svjetlošću brojnih malih bijelih žarulja koje izgaraju lice i u društvu prijatelja Rude, nekoga tko je poput mene, suvišan svijetu ovakvom kakav on jeste ili kako smo se međusobno počastili vozeći se popodne autocestom do Ljubljane – mi smo outsideri.

Čudan je osjećaj bio stajati nešto prije ponoći na stanici Sutla. Na granici. Desno je Slovenija, lijevo je Hrvatska. Potpuna pustoš oko mene. Pruga nestaje lijevo i desno u mrak. Tračnice izgledaju kao one s dječjih igračaka i maketa. Zaprvo niti ne znam da li stojim na dobroj strani. Mašem nekoj djevojci koja malo dalje prelazi prugu: “Jel se na ovoj strani čeka za Zagreb?” “Da, da!”, odgovara ona pomalo iznenađeno. Sad cijelo mjesto zna da je na stanici stranac. Sad svi znaju da nemam pojma gdje sam i da sam izgubljen.

U tren pomislim da vlak za Zagreb možda neće doći. Zašto bi prošao još jedan vlak u kojem će se voziti jedan čovjek? Nema nikakve potrebe za tim vlakom. Da i ne dođe, ne bih se ljutio. Shvatio bih da kondukter i strojovođa misle da je bolje otići kući nego odvesti još jednu besmislenu rundu.

Trava me još uvijek držala. Mislio sam da će do sada već proći. Ova je bila vrlo jaka. U trenu, još u Ljubljani, u društvu sam ubrzo nakon što je počela djelovati, mislio da ću svima sada reći sve što ih ide, da moram govoriti istinu. Radije sam šutio i gledao u oblake i zidove. Tko bi imao koristi od moje istine? Nitko. Bilo bi to besmisleno, pijano talambasanje. Radije sam grizao usne. Osjećao sam se suvišno. Nisam imao volje popiti niti još jedno pivo. Prvo pivo je uvijek dobro. Drugo je ok. Treće i sva ostala su potpuno ista. Od treće pive svjedno je da li sam trijezan ili pijan. Alkohol je zlo. To je zaprvo jedina istina koju sam si to popodne u Ljubljani poslije duvanja rekao.

Svaki put kada završi nastup, ja se osjećam tužno. Jedino to ima smisla. Jedino kad govorim stihove ili sviram s nekim, jedino onda se osjećam živ. Sve prije i poslije je smežurana slika svijeta koji se samo mora istrpiti do sljedećeg nastupa. Volim kad mi svjetla na pozornici idu u oči. To je droga jača od bilo koje trave. To je apsolutno nestajanje. Volio bih da mogu potpuno nestati.

Na stanici Sutla ja sam sada nevidljiv. Mrak i neko očajanje. Skoro depresija, ali nije još depresija. Razmišljam što ću ako vlak ne dođe. Hoću li krenuti po pruzi, ili ću potražiti autobus? Postoji li odavde ikakav autobus u ovo doba? Na prijelazu preko pruge, gdje je hodala ona žena koju sam pitao gdje se stoji ako želim za Zagreb, sada su policijska kola. Prolaze prema jugu u ophodnji. Oni me ne bi odvezli do Zagreba osim ako trenutno ne napravim neku pizdariju, recimo, ako ne pregrizem željezničke tračnice. To je sigurno kažnjivo.

Mislim o danu koji prolazi. Uskoro će ponoć i jedan dan će se automatski, bez ikakavog pitanja, pretvoriti u drugi. Stvari na svijetu se dešavaju po inerciji. Zato znam da će vlak doći.

Ili neće. Nekako mi je svejedno.