Piše: Žarko Jovanovski

Te 2027. godine, Hrvatska stranka šatoraša pobijedila je na demokratskim izborima. Politički gledano – to nije bio nikakav stres za državu, jer su ponovo bili jedina stranka za koju se na izborima moglo glasovati. “Zaokruži 25 od 25” – glasila je formulacija na izbornom listiću. U Hrvatskoj je, za one neinformirane, već deset godina na vlasti vojna hunta koja, doduše, jeste na kormilo države došla krvavim vojnim pučem, ali koja cijelo vrijeme pazi da se demokratski procesi u zemlji niti jednog trena ne prekinu.

Inozemni povjesničari taj su državni udar zlobno nazvali “Oluja 2”. Zašto samo inozemni? Pa stoga što je povijest kao znanost u Hrvatskoj, potpuno opravdano, odmah po uvođenju vojnog stanja, zabranjena. Udžbenike povijesti, što je i normalno, pisali su već godinama istaknuti članovi Hrvatske stranke šatoraša. Sve dubioze iz hrvatske povijesti su nivelirane u jednu i jedinstvenu priču koja neće hrvatski narod držati u neizvjesnosti, pokori i zabludi. Držalo se, u vrhu vojne hunte, “da samo narod koji zna sam napisati svoju povijest, povijest i zaslužuje.” Tako je, konačno, u školske udžbenike stavljena istina o pravoj sudbini hrvatskog naroda za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Fašisti partizani, na čelu sa zločinačkim jugo-nacističkim vođom Titom, napadali su – u suradnji sa fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, za svo vrijeme trajanja rata, NDH, članicu Anglo-američkog saveza. Kao mitske, opisuju se bitke na Neretvi i Sutjesci, gdje su mnogobrojne podivljale jugo-komunističke i fašističke horde napadale malobrojne ustaše koji su nosili po bosanskim vrletima 4000 ranjenih domobrana. Čuvena je i epizoda desanta fašista i jugo-partizana na Drvar 1944. godine gdje je samo čudo spasilo Ante Pavelića da ne bude uhvaćen i predan Hitleru na milost i nemilost… Novim je udžbenicima, konačno, izrečena istina – čime je zadan smrtni udarac svim povijesnim revizionistima.

Kako bi se održao red i potaknuo napredak, opozicija je zabranjena, a mnogi vodeći članovi stranaka poslani su u novootvorene koncentracijske logore, na duhovnu i mentalnu korekciju. U tim logorima, bilo je dovoljno mjesta i za mnoge tvrdoglave intelektualce, neposlušne građane, jugo-nostalgičare i ostalu ološ, koja je “godinama trovala narod i nacionalnu bit i samosvjest”. Osim nešto malo zdravog prisilnog rada, malo preodgoja, u skladu sa državotvornom politikom novog kursa, zatvorenici u logorima mogli su pratiti i brojne kulturne priredbe, poput operete “Mala Floramye” ili kazališne adaptacije romana Mile Budaka, “Ognjište”. Stoga, pomalo čudi ishitrena reakcija ostatka svijeta, kojom je Hrvatska izbačena iz Europske unije, NATO-a i Ujedinjenih naroda. Čista je sreća da su čelnici FIFA-e bili razumni i ostavili Hrvatsku u svome članstvu! Nogomet je ipak važna stvar za moralno pregnuće jednoga naroda. Kao kuriozitet, možda bi trebalo spomenuti, da je Papa, zbog “navodne sprege crkvenih krugova s pučistima krvavih ruku”, dao izlučiti katoličku crkvu u Hrvata iz Vatikanskog okrilja. Zbog toga su, potpuno opravdno, domaće obavještajne službe organizirale njegovo pogubljenje i zmija heretička sada gori u paklu…

Previše bi vremena oduzelo nabrajati što se sve promijenilo poslije vojnog udara u Hrvatskoj ali sve su te promijene bile nadasve dobre, ali možda valja spomenuti one bitne – na hrvatskom grbu sa šahovnice je skinuta kruna, a prvo polje na postalo je bijelo. Deseti travanj, ustanovljen je, konačno, kao najveći hrvatski praznik. Dan antifašističke borbe je ukinut, kao i proslava 1. svibnja. Ukinuta je sloboda tiska, uvedene je cenzura, privremeno, “dok odredbe ograničenja sloboda budu bili u interesu hrvatskoga naroda!” Ukinut je i internet, a televizija je – zbog smanjenja troškova – svela svoj program na jedan kanal državne televizije. Privatne radio i televizijske kuće zamoljene su da prekinu s radom. Obavezno školovanje vraćeno je na razumnu mjeru – četiri razreda osnovne škole građanstvu je sasvim dovoljno. Svaki građanin Hrvatske (države koja je, uzgred budi rečeno, proglašena nebeskom kraljevinom pod patronatom djevice Marije) bio je obavezan na svaki svoj odjevni predmet prišiti hrvatski grb (sa prvim bijelim poljem), pa i na donje rublje – za što je donesena posebna uredba koja regulira položaj hrvatskog grba na gaćama – kako to ne bi vrijeđalo dostojanstvo države. Jedno vrijeme, vojna hunta je ispitivala mogućnost da svaki hrvatski građanin mora nositi montirano koplje na leđima sa hrvatskom zastavom 130×80 cm (koja bi onda lijepo vijorila), ali se od toga odustalo zbog praktičnih razloga. Teško bi, sa barjakom na koplju, bilo ući u autobus ili tramvaj, a gotovo nemoguće bilo bi s time voziti osobni automobil. S vremenom, kako je nestašica goriva, usljed međunarodnih sankcija pomalo smanjivala broj vozila na cesti – ideja o nošenju koplja sa zastavom čak je i više puta vraćana na dnevni red vojnog vodstva države.

Poseban tretman dobio je čuveni šator u Savskoj. Na njegovom mjestu, u spomen na hrabre falangiste koji su počeli konačno oslobađanje zemlje, podignut je 1300 metara visoki križ, koji je tako postao najviša građevina na planeti, čak za 470 metara viša od dubajskog tornja Burj Khalifa. Za njegovu izgradnju bilo je potrebno toliko betona, kao za izgradnju polovine Manhattna. Na vrh križa postavljena su mitraljeska gnijezda, bunkeri i lansirne rampe sa najsuvremenijim raketnim sistemima “Sveti Marko” i “Sveti Pavle”, sve kao garant teritorijalne nepovredivosti hrvatskog svetog tla. Hrvatski sabor je srušen, da bi na njegovom mjestu bio sagrađen prekrasan, trideset i pet katni neboder Ministarstva branitelja. I Hrvatice su odahnule. Dekretom vojne hunte, više nikada ne moraju izaći niti na kakve političke izbore! Pripadnici manjina u državi moraju nositi žutu traku na rukavu. Brakovi Hrvata i Hrvatica s pripadnicima drugih nacionalnosti su zabranjeni. Ukinuti su istospolni brakovi, a uvedena je i smrtna kazna za pederluk! U školama je znatno povećan broj sati vjeronauka i gombanja, a izbačeno je učenje stranih jezika. Iz udžbenika je konačno izbačena i laž da su se ljudi spustili na Mjesec…

Uglavnom, teško bi sad bilo ovdje pobrojati baš sve te sjajne promijene kojima je Hrvatskoj konačno vraćena duša i moralna čistoća te vjera u modernu budućnost.

Iako su međunarodne sankcije trebale slomiti slobodarski duh Hrvata i hrvatsku ekonomiju – to se, srećom, nikako nije desilo. Te 2027. godine u državi je bila puna zaposlenost. Polovina radno sposobnog stanovništa radila je u policiji, vojsci i brojnim obavještajno-informativnim službama, a četvrtina u dobro organiziranim županijskim, općinskim i kvartovskim izvršnim i političkim tijelima. Tako je broj županija povećan na 73, a broj općina u Hrvatskoj na preko 3 tisuće. Industrija u Hrvatskoj više nije postojala. Proglašena je, opet opravdano, anti-državnom djelatnošću. Ostali ljudi, vraćeni su na selo da rade na državnim poljoprivrednim imanjima, a manji postotak ljudi bilo je zaposlen na konobarskim poslovima u kafićima i restoranima i vojnim te časničkim kantinama. Uveden je četverogodišnji vojni rok (koji može, slobodnom odlukom vojnog područnog ureda biti i udvostručen za pojedince). Trgovina je također postala suvišnom – hrana i odjeća se, te 2027. godine, dobiva na bonove u takozvanim “Hrvatskim državnim skladištima” (HRDS). Hranu i odjevne predmete, tako, nije mogao dobiti baš svatko. Ako ste nepoćudni element, pripadnik neke nepoželjne manjine ili protivnik Hrvatske – pa nemojte se, k vragu, čuditi ako ovaj mjesec za vas nema bonova za hranu!

Čak su, prije tri godine, državne granice prema ostatku svijeta otvorene. U jednom pravcu. Prema van. Nije to bilo zbog pritiska međunarodne zajednice. Nikako! Hrvatska je sama odlučila – ako netko ne želi živjeti po hrvatskim zakonima, nakon nekoliko godina prisilnog rada u koncentracijskom logoru, može sam otići negdje drugdje ili može biti izbačen iz zemlje. Time je Hrvatska pokazala da joj je demokracija na srcu, a demokratski procesi zvijezda vodilja.

Unatoč svim problemima, mora se ipak priznati, da Hrvatska te 2027. godine hrabro i bez straha ide naprijed. Ili, kako su vođe vojne hunte nedavno rekli – “Jest ćemo i travu, ali s našeg puta ne skrećemo!” Duh hrvatskog naroda ostao je neopokoren.

Za to će, kao vječni garant ostati, između ostalog, i svih njenih 12 tisuća stanovnika!