Piše: Romano Bolković

21. svibnja 2012. Tomislav Karamarko postao je predsjednik HDZ-a. Pet tjedana prije, napisao sam tekst za “Objektiv”, u kojemu sam kazao da će Karamarko neminovno postati predsjednikom HDZ-a, pokazavši logiku te neumitnosti. Oni koji prate i poznaju političke procese u Republici Hrvatskoj, koji su zbog razumijevanja tih zbivanja bacili pogled i u dalju prošlost, prateći ponornice hrvatske politike desetljećima unatrag, shvaćaju tu logiku. Nema tu mjesta nagvaždanju o determinizmu ili kontingenciji političke povijesti Hrvatske: ona ima svoju jasnu logiku, i tko to ne razumije, neka se bavi bilo čime drugim, ali neka se politike kloni, jer, ona je ovdje smrtno opasna.

Tekst, napisan na šest stranica, završava svojevrsnom porukom Tomislavu Karamarku. Porukom koju sam morao uputiti naprosto stoga jer je logika koju sam pratio nametala zaključak bez kojega se tekst nije mogao dovršiti: taj zaključak danas, tri godine kasnije, izgleda kao svojevrsno proročanstvo, ali, naravno da ni ja nisam u svom selu prorok, niti je riječ o bacanju karata ili gonetanju iz leta ptica: jednostavno su događaji išli svojom logikom, i kao što u filmovima ili imate snažne karaktere na račun priče ili izraženu dramu na račun aktera, tako i u ovoj pripovijesti sva tragika leži u tome da nije moglo biti drukčije: kao u “Družbi Isusovoj” događaji su se, kotrljajući se naslijepo, dokotrljali čak dovde, gdje smo ih, kao što ću pokazati, ipak očekivali – nije to ništa osobno, taj se sraz jednostavno morao zbiti.

Dakle, ovako sam završio tekst:

“…pred Karamarkom kao budućim predsjednikom HDZ-a, kojega podupiru svi koje se pita tko će to biti, od stranačkih patrijarha, hrvatske oligarhije, Crkve, moćnih stranačkih lobija, grupacija i frakcija, pa do samih mističnih vladara Hrvatske, da ne spominjem Greguriće i Valentiće, pred Karamarkom dakle stoji sasvim jednostavno pitanje: hoće li svoj program provesti konzekventno, što znači: kako procesuirati ne one čiji crimen pada između između ’41. i ’45., nego može li on lustrirati one čija su zlodjela počinjena između ’45. i ’90.? Gore sam napisao: U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme…: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.

To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.”

Stoga je ova tužba bila neminovna. Ona je putovala godinama, da bi se danas zbila, baš kao i Manolićeva invektiva. Jer, to je logika događaja i tu se ništa ne da napraviti. Kao što sam napisao: kad postane predsjenik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti patricid: ne samo da će morati tužiti Manolića, nego se u obračun uključio i Mesić. No napisao sam i ovo: sve je to i mimo njegove volje: stalno ponavljam – to je logika događaja.

Događaja koji s ulaskom Stjepana Mesića u obračun, postaju vjerojatno najozbiljniji politički obračun u povijesti ove zemlje: jer, tu je u pitanju više od onoga što bi sami akteri mogli kontrolirati: the shit hits the fan.

I, zato je bolje držati se podalje, jer tu nitko neće proći neokrznut.

Tako je moralo biti.

Na vrijeme sam vam to napisao.