Piše: Romano Bolković

Stjepan Mesić ulazi u obračun s Tomislavom Karamarkom.
Mogao bih napisati, i mislim da i hoću, stranice i stranice teksta o ovoj situaciji, no sada je neophodno kazati samo jedno: stvar je načelne naravi.
I zato neminovna.
Drugim riječima, nije to ništa osobno, ili, kako sam napisao paragraf prije zaključka o kojemu govorim u donjem tekstu:

“Suvremena Europa, da ponovimo, zasniva se upravo na posttotalitarnoj paradigmi kao jamstvu zajedništva. Pomak od antifašističke paradigme prema postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi, pomak je od blokovski podjeljene Europe k Europi u kojoj je rušenje berinskoga zida, simbola te podjeljenosti, metaforiziralo oslobođenje od obaju totalitarizama prošloga vijeka. U Hrvatskoj, naprotiv, na djelu je suradnja revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz ideologem „nacionalnog pomirenja“, danas kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije moći na vlasti. Naravno, ti ekstremizmi ne predstavljaju manifestni programski sadržaj politika HDZ-a i SDP-a, ali su latentno pogonsko gorivo ovih stranaka lišenih jasne ideološke distinkcije. Ako Hrvatska u EU želi ući kao uljuđena demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje ne s istinom, već s fundamentalnom laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, vjerojatno već i oni samu umorni od samih sebe, otići na zaslužen počinak.

U ovoj perspektivi zaista je onda sasvim irelevantno hoće li se Tomislava Karamarka doživjeti kao emancipiranog od Stjepana Mesića ili ne, i je li Tomislav Karamarko zaista razočarao Stjepana Mesića: „Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima.”, napisao sam prije tri godine.

Sada Mesić jasno kaže o čemu je riječ: riječ je o lustraciji.

I to je sada načelni spor: Karamarko naprosto ne može napraviti korak naprijed ako ne ide u lustraciju, a ako u nju krene, morat će, rekoh, počiniti patricid: bit će njome zahvaćeni oni koji su obnovili državnost ove zemlje, i u tom smislu Founding Fathers nisu samo njegovi politički očevi, nego ponajprije – i dalje ću se koristiti tom metaforom – chorus-line hrvatske državne politike devedesetih.

Karamarko je stoga neminovno morao ići toliko daleko da je na neki način sam zaista detuđmanizirao Tuđmana: zaključio je da je Tuđman bio prevelik idealist i da pomirba u Hrvata nije moguća.

Stoga je samo naoko paradoks njegove situacije da mu Tuđmana danas predbacuje Mesić, da ga opominje da ne razumije da je Tuđman zagovarao pomirbu a ne lustraciju.

Naravno, Karamarko bi mogao sasvim hladno odgovoriti da Mesić i Manolić ne razumiju logiku hrvatske stvarnosti: bez demontaže interesne strukture proizašle iz bivšega režima, koja je potka sociopolitičkog tkanja hrvatske stvarnosti, nemoguća je bilo kakva promjena.

Ali, Mesić i Manolić bi odgovorili: O kakvoj je promijeni riječ? Ta, ona i nije potrebna, jer vidite što je učinio taj neoliberalizam!

I tu smo u srcu spora: iako iz sasvim krivih pobuda – e da bi revidirao povijesni značaj ovašnjeg antifašizma – Karamarko se želi prihvatiti uistinu neophodne katarze: on savršeno točno vidi da je potrebno uspostaviti distancu spram oba totalitarna zla koja su snašla ovaj narod u XX. stoljeću, i inzistirajući na antitotalitarizmu Hrvatsku kani lišiti utjecaja interesne strukture koju je namrlo polustoljetno socrealističko razdoblje; iako iz sasvim ispravnih pobuda – e da bi denuncirali pralaž hrvatskoga društva, navodni antagonizam crvenih i crnih koji kao da stoji u podmetu svih hrvatskih društvenih proturječja – Mesić i Manolić pokušavaju očuvati prošlost kojoj već jednom zaista valja dopustiti da prođe: navodna pomirba crenih i crnih laž je u jednom naročitom smislu, kojega očito ni Stipe ni Joža nisu svjesni – laž je naime da su Hrvati devedesete dočekali podjeljeni na ustaše i partizane, jer je istina da je većina hrvatskih građana s onu stranu dvaju zala koja su nas snašla, totalitarnih projekata boljševizma i nacizma.

Ja razumijem Josipa Manolića kad prezire sve one koji ne razumiju Tuđmanovo nasljedovanje Luburićeve i Bušićeve ideje pomirbe, shvaćam i Stipu Mesića koji sada inzistira na zaustavljanju ovog razdora u hrvatskom korpusu, ali jednako tako i razumijem i opravdavam Tomislava Karamarka koji traži da se svedu računi četrdesetpetogodišnje “diktature proletarijata”: jedino, ona pozicija s koje to treba zahtjevati, jest uporište koje mu pruža liberalna demokracija, koju se tako mahnito, i s lijeva, kao propalu neoliberalnu nemezu, ali i zdesna, iz njegove vlastite stranke, strahovito u Hrvatskoj napada, što je i logično, jer recidivu Udbe jedino i samo ta pozicija stvara stvaran problem: osporavanje Udbe s pozicija desnice tumači se rutinski kao revanšizam, ako treba i kao revizionizam, a, kao što vidimo, tužitelj lako postaje optuženi, kako to već biva.

Karamarko se nije trebao baviti Bleiburgom, i to sam mu kazao tijekom jedne privatne večere: trebao se poduhvatiti sedamdesetih i osamdesetih, i bitka za antitotalitarističku poziciju bila bi shvatljiva i današnjem naraštaju.

Ovako, olako je propustio izbor figura: sad mora igrati crnima, defanzivno, što je naročito teško ako je Stjepan Mesić s druge strane hrvatske šahovnice.

Jer, ako ste kojim slučajem zaboravili, Stjepan Mesić u ovoj zemlji nije bio na vlasti samo par godina: od 1990. naovamo, i to vam stalno iznova ponavljam, to vas stalno iznova učim, to vam sam Mesić kaže govoreći o njegovim političkim procjenama, postoji samo jedna figura koja je ne samo preživjela tih četvrt stoljeća, nego je raspored ostalih figura njeno djelo: kad je Milanović vodio bitku za čelnika SDP-a Mesić je poslao svog šefa kabineta, pokojnog Šprema u bazu, i to vam je odgovor na pitanje zašto je Šprem postao predsjednik gradske skupštine i Sabora: jer je Stipe aktivno sudjelovao u promociji Milanovića; kad je Sanader smaknuo Predsjednicu RH, Kolindu Grabar Kitarović, karijeru joj spašava – Stjepan Mesić; u Sanaderovu Vladu, nakon tragičnih smrti Pukanića i Ivane Hodak, to će sam Mesić tada priznati u tisku, bivaju imenovani “Mesićevi ljudi”, Šimonović i – Karamarko. Dakle: Mesić je osobno zaslužan za karijere Predsjendice RH, Predsjednika Vlade RH i šefa oporbe i mogućeg budućeg Predsjednika Vlade RH. Tko bi pokušao drukčije kazati, ima razlog da laže.

I sada se Stjepan Mesić uključio u ovaj obračun Manolića i Karamarka.

Iako bi Stipe još koliko jučer Karamarka pozdravio: Gdje si, sokole!, ne znam na što će ovo izaći. I nije mi drago, unatoč tome što sam vidio kamo stvari idu, da su dovde došle. Jer, bilo je i pametnijih načina da se interni nesporazumi riješe.