Piše: Žarko Jovanovski

Bickl brodi sigurno ali škripavo. Trebalo bi ga podmazati. Pedale škripe. Nemam strojnog ulja pa se pitam jel bi jestivo tu šta pomoglo.

Nije bila dobra ideja krenuti od Kvatrića do Sesveta na biciklu. Bar ne na ovakav dan. Vrućina vani otapa kamen. Na suncu je plus 35, a možda i više. Asfalt gori. Drveće ovdje nije nitko sadio pored cesta pa nema prirodnog hlada. Nema za to ni potrebe. Drveće raste samo.

Kroz Dubravu. Netko je jednom rekao da je Novi Zagreb velika spavaonica. Dubrava je, naprotiv, velika spavaonica. Nema kina, nema kazališta, nema opera, a nema niti velikih galerija. Samo trgovine i trgovine. Dom kulture u Dubravi, pored kojeg prolazim, ostao je nedovršen još od osamdesetih. Pored je McDonald’s. On je dovršen i radi. Za zgradu u kojoj se prodaju smrdljivi hamburgeri uvijek ima novaca. Kultura je ovdje, kažu, jednom prošla u automobilu. Nije se zaustavila. Niz kafića i kebabdžinica. Jeftine kroksice. Frizeraji u kojima se mogu napraviti “jeftine i moderne frizure”. Onda parada autosalona. To je Dubrava. Zagrebačka spavaonica ljudi i automobila. Zagrepčani i automobili vole spavati pa je skroz ok da Zagreb ima više spavaonica.

Imam misiju danas. Tražim posao u Osnovnoj školi u Sesvetskoj Sopnici. Navodno trebaju nastavnika likovnog odgoja. Nisam tamo bio nikada u životu. Pretpostavljam da trebaju nekog s entuzijazmom. Ja ga nemam. Međutim, oni to neće nikada saznati. Osjećam se kao da idem dobrovoljno u smrt. Naselja pored pruge. Mnogima ne znam niti imena. Čini mi se da ni stanovnici ovdje ne znaju kako im se zovu naselja. Samo obiteljske kuće. Izgleda mi kao Jasenovac. Negdje mora biti i rijeka po kojoj plivaju leševi, možda čak i više rijeka po kojima plivaju leševi. Logor je osnovna škola. Ja idem u logor na smaknuće. Za sada samo željeznička pruga desno. Na pružnom prijelazu kod Čulinca, veliki broj automobila na rampi čeka da prođe vlak. Putnički, lokalni. Unutra, u dva vagona jedan jedini, bezimeni putnik. Američki vojni satelit je zabilježio sumnjivo kretanje u Hrvatskoj na pružnom prijelazu Čulinec. Jedan terorist na biciklu čeka pošiljku eksploziva od bezimenog putnika iz vlaka. Na tren, drugi satelit sa zrakama smrt naciljao je na nas. U zadnji čas shvaćaju u komandnom punktu na Aljasci da se ovdje neće izvršiti razmijena. Vlak odlazi, ja ostajem sam na pružnom prijelazu. Gledam kako zraka smrti, ipak, uništava vlak sa jednim putnikom. Velika eksplozija.

Palim cigaretu. Sve mi se samo učinilo. Valjda je od vrućine.

Vozim dalje uz prugu. Mozak kipi. Kamen gori, val se pjeni. Na GPS-u gledam gdje sam. Pokazuje krivo. Prema uređaju ja sam sad u Črnomercu. Nisam. Spremam pametni telefon sa glupim GPS-om u džep. Mislim da je škola blizu. Pitam neku klinku. Kaže da smo ispred. Škola u Sesvetskoj Sopnici odudara od okoline. Staklena građevina napravljena po najmodernijim korporacijskim standardima. Na porti me gledaju kao da sam pao s Marsa. Niti žena koja tu radi ne misli da izgledam kao budući nastavnik. Izgledam kao buduće ništa. Izgledam više kao diler droge iz nekog Ogrestinog filma. Ipak, puštaju me u zgradu. Na putu prema tajništvu na prvom katu gomila malih govnara plete se oko mene. Loš bi ja bio profesor. Pustio bih svu tu djecu da idu kući.

U tajništvu nema nikoga. Malo dalje skupina ljudi sjedi u velikom krugu. Izgledaju kao da imaju satanističku seansu. Smiju se bedasto. Sigurno su drogirani. Odlazim. Pristiže me jedan mladić i pita koga trebam. Usput se ispričava jerbo imaju sat prve pomoći. Ne čudi me da imaju takav sat. Onome kome bi ovdje pozlilo nema spasa. Hitnoj pomoći bi iz grada trebalo najmanje sat vremena. Nije dobro unesrećiti se u predgrađu. Ne znam što je uopće dobro u predgrađu. Ništa od toga nisam rekao naglas. Mladić kaže da će tajnica doći i da pričekam. Kad tajnica stigne, ubrzo, nakon pola minute razgovora saznajem da nemam uvjete za posao. Traže nekog mladog, koga mogu modelirati prema svojim potrebama. Žena me odmah pročitala kao troublemakera. A ni plaća nije plaća nego je nadoknada. Mršićeva. Mršić vadi kintu iz svog džepa, sitnu kintu i daje tu milostinju budućim pristojnim nastavnicima likovnog odgoja koji će pristojnu malu djecu učiti kako se crta konj. A ja ne volim konje. Ni djecu. I bolje je da nemaju mjesta u njihovom svijetu za mene. Ionako mi se sada puši. Gdje bih ovdje u školi uopće mogao zapaliti cigaretu? U školskom wc-u, možda, kriomice, kao nekad u srednjoj školi? Van! Bolje je odapeti na vrućini nego u šugavoj školi.

Na povratku, gledam opet autosalone koji se nižu lijevo od mene. Sunce se odbija od velikih staklenih ploha kičastih zgrada i blješti ravno u moje oči. Odmah iza, nešto obrta i nešto prodavaonica ovoga i onoga. Svi sve prodaju. Prodavači i konobari su najtraženija zanimanja. Atomske fizičare nitko ne treba u Sesvetama i Dubravi. Ništa ovdje nije atomski. Niti anatomski. Ljudi na autobusnim, i poslije, na tramvajskim stanicama izgledaju slomljeno i bezvoljno. To su prodavačice i prodavači koji rade u prodavaonicama ili konobarice i konobari koji rade u birtijama. Cijeli svijet je jedna velika prodavaonica. Ja ne mogu ništa kupiti. Namam novaca. Niti prodavači oko mene ništa ne kupuju. Oni za svoj posao dobiju premalo novaca da mogu kupovati nešto. Osim kruha i mlijeka. Mozak mi gori od vrućine. Mozak mi se pretvara u kruh s mlijekom. Da sad to netko hoće kupiti prodao bih svoj mozak za 100 milijuna. Ok, dao bih ga i za 90 milijuna. Bilo čega.

Na ruku mi slijeće bubamara. Vozim je 500 metara pa ona, nakon što se bicikl jako zatresao upadajući u jednu od brojnih rupa na pločniku, odleprša zahvalno. Na tren, sunce zaklanja oblak. Mali oblak. Ubrzo će zvijezda opet granuti punom jačinom. Moj život je, trenutno, jedno veliko sunce i jedan mali oblak.

U tramvaju pored mene, vozi se jedan putnik. Učinilo mi se da je to onaj iz vlaka. Silazi na stanici. Stajem podalje i pravim se da palim cigaretu. Osjećam špijunski satelit na svom tjemenu. Mali oblak je prošao i ponovo su nas spazili. Kako da sad izvršimo primopredaju eksploziva za terorističku akciju protiv režima? Krajičkom oka spazim dječaka preko ceste na biciklu. Sigurno je njihov. U ruci nešto drži. Sigurno je bočica sa solnom kiselinom koju će mi baciti u lice. Instinktivno, primam dršku revolvera u džepu. Ako priđe na manje od 5 metara – pucam. Moj bezimeni putnik još stoji na tramvajskoj stanici s vrećicom. I njemu je nešto sumnjivo. Pravim neprimjetan potez licem kojem pokušavam skrenuti pažnju na dječaka na biciklu. U američkom obavještajnom centru na Aljsci drže prst na prekidaču zraka smrti. Marincima je naređeno, da se zbog napetosti na Balkanu, u zagrebačkoj Dubravi, iskrcaju u Angoli i u Eritreji. Jasno mi je, da je sada budućnost svijeta u mojim rukama. Grčevito razmišljam, dok pogledom pratim malog na biciklu. On sada prelazi cestu. Ide prema meni. Još 15 metara. 10 metara…

Prošao je na 5 i pol metara od mene. Bezimeni je nestao sa tramvajske stanice. Napetost je popustila. Vojni operativac na Aljasci više ne drži prst na dugmetu koje pokreće zrake smrti. Za pola sata, svi svjetski mediji tražit će razloge američke invazije na Angolu i Eritreju. Jedino ću ja znati istinu. Ipak, ovdje na Balkanu je za sada mir spašen.

Spremam pištolj dublje u džep. Pokrećem bicikl. Pedale škripe. Trebalo bi ih podmazati. Uskoro, ulazim biciklom u Maksimir.

Iza mene, Dubrava i Sesvete nestaju u ogromnoj eksploziji. Bezimeni je izvrsno obavio svoj posao…