Piše: Žarko Jovanovski
Djelo Milovana Đilasa otkrivam ovih dana. Njegova knjiga “Nova klasa” iz 1957. godine fascinantan je zapis. On te godine ima hrabrost da ne mrdnuvši iz Jugoslavije saspe komunističkoj vrhušci u lice istinu o tome da će komunistička revolucija propasti u svojim vlastitim dubiozama, suprotnostima i pohlepi partijske “klase” koje ne može (dugoročno) razriješiti niti jedan društveni problem. I ne radi se ovdje o nikavoj zluradosti jednog “profesionalnog mrzitelja komunizma”. U knjizi Đilas naprosto hladno i trezeveno pobraja, točku po točku, zašto komunisti ne mogu napraviti društvo slobodnih ljudi (a pobraja i koje korisne stvari su napravili). Da je bio u pravu, pokazala je povijest – tu se nikome ništa ne mora objašnjavati – čak je i sam Đilas doživio propast komunističke utopije (umro je 1995. godine).
Đilas je insajder jugoslavenske komunističke revolucije, dakle čovjek koji je prošao partijsku školu, bio sudionik NOB-a, cijelo to vrijeme u samom vrhu jugoslavenske komunističke partije. On sve procese i zablude komunističkog djelovanja na vlasti, bilježi i piše kritički o tome, odmah poslije rata, po raznim domaćim publikacijama, ali ubrzo, zbog smjelih stavova biva izopćen iz Partije, a poslije (i zbog objavljivanja knjige “Nova klasa”) biva osuđen na 13 godina zatvora.
Kada čovjek čita “Novu klasu” iz 1957., danas jednostavno i naivno može ustvrditi – dobro, pa taj čovjek nije ništa novo rekao! Nije danas, ali tada, on definira po kojim pukotinama će se desiti pucanje komunističkog režima.
Tek čtajući “Novu klasu”, mogu biti jasni i sve tendencije, recimo, u jugoslavenskom filmu, naročito “crnom valu”. Autori tih filmova iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kao da su se natjecali u tumačenjima navoda iz “Nove klase”.
Nije knjiga “Nova klasa” primijenjiva samo na prohujalu komunističku oligarhiju. Sa veoma malo mašte, moguće je isčitati da Đilas govori i o našem dobu – današnje političke stranke, nisu ništa drugo nego “nova klasa”, potpuno izolirana od naroda i njegovih problema. Kasta kojoj je svrha samo vlastito bogaćenje i održanje vlastite političke moći, dakle, u potpunosti isto kao što se dešavalo sa Partijom u Jugoslaviji.
Ali završne riječ jedne njegove druge knjige iz 1982. godine, “Tamnica i ideja” su, meni, jednako fascinantne, jer predviđaju i poraz drugih utopije, (pa i one nacionalističke/nacionalne): “Pred licem Kosmosa, pred bezdanom i realnosti Kosmosa, verovatno ćе se povući i ugasiti “klasne” i “nacionalne”, “komunističke” i “kapitalisticke”, а i ostale utopije koje danas haraju i oduševljavaju ljude i poretke: “kapitalizam” i “socijalizam” su blizanci – oni se hrane оmrаzоm i strahom jedan iz drugog, oni ćе i isćeznuti, ili se izmeniti, u takmičenju i kataklizmi.”
Đilas se pokazao prilično dobrim vizionarom jednom. Postoji velika mogućnost, da ovaj dobar poznavatelj “lica kosmosa”, ponovo bude u pravu.
radio gornji grad 
