Piše: Žarko Jovanovski

Bježao sam od oluje. Prilično naivno kad si na biciklu. Ne možeš biti brži od oblaka. Oblaci te uvijek prestignu i poklope kišom. Oblaci su brži, jer gore na nebu, vrijede neka druga pravila. Nema asfalta i trenje oblaka je manje. Ja sam naivan čovjek. Pokušavam pobjeći oblacima koji su brži. I inače, stalno pokušavam bježati. Mali čovjek koji želi preko crte.

Ja nemam ime. Zaboravio sam kako se zovem prošlog novembra. Krupne kapi padale su po meni danas, uvečer, u jednom trenutku – u onom trenutku kada je me sivi oblak prestigao. Tad sam zaboravio svoje ime. Uopće nije važno kako se netko zove kada po njemu pada kiša.

Onda, jedno vrijeme ništa. Nema kiše. Kaverna u kišnom oblaku. Nedostatak uvjeta da kiša pada dolje.

Još 6 kilometara do kuće. Pogledao sam nebo.

Sivo, tamno sivo, pa sivo sa sivim nijansama sive. Na cesti ima još biciklista. Još budala poput mene. Neki od njih idu ravno u kišnu zonu. Totalne budale. Nešto od njih ide prema nebu. Misle da će zaobići oluju ako bicikliraju iznad oblaka. To su katolici. Oni vjeruju u razne mogućnosti. Ja sam ateist pa ostajem na afaltu. Još krupnih kapi pada na mene pa onda opet, pa jedno vrijeme – ništa. Ja sam – ništa. Ništa – pada na – ništa. Mislim o tome što sutra moram. Ja sutra ne moram – ništa. Oh da, ipak moram. Moram se prijaviti na burzu za nezaposlene. Redoviti tjedni prijavak. Kao u vojsci. Javka. Ne znam lozinku. Zaboravio sam. Možda neću proći na javki. Strah me da sam zaboravio i svoje prezime. Ja ništa više ne znam o sebi. Kada me dostignu kišne kapi, sve je tako nevažno. Sjećam se prve tri brojke svog OIB-a. Kada još tri kapi padnu na moje butine, zaboravit ću i te tri brojke OIB-a. Ne znam ja puno toga. Tamo, u burzi, nikada ne pada kiša. Tamo, brojke drže u kompjutorima na koje nikada ne padne niti kap kiše. Ti kompjuteri zauvijek će biti žedni.

Malo je ljudi na cesti. Kao da je netko mitraljezom posmicao Hrvate. Bicikliram Ulicom proleterskih brigada. Kod njemačke ambasade počinje jako padati. Bojim se da ne dobijem upalu pluća. Moja majka oduvijek se bojala da ne dobijem još jednu upalu pluća. Da umrem nedostajao bih majci i nikome drugome. Moja majica je mokra. Da nemam svoju majicu, sada mi uopće ne bi nedostajala. Moja majka, da umre, nedostajala bi mi.

Lipanj.

Kiša počinje padati jako. Mokar sam. Sklanjam se kod Radničkog sveučilišta. Više nije ni radničko, niti sveučilište, niti nije u Ulici proleterskih brigada. Kroz gustu kišu promatram pokisle partizane u šinjelima kako ulaze u Zagreb. Idu ga osloboditi. Ponovo. Prolaze pored reklame Erste banke i pored Elektrotehničkog fakulteta. Mašem im. Pucaju na mene. Pizda vam materina! Koji sam vam ja kurac kriv? Nisam ja kriv što kiši! Vjerojatno je zato što imam bradu pa misle da sam četnik. Bacam bicikl na partizane. Misle da sam šizofrenik. To je dobro. Partizani vole šizofrenike. U koloni je i Moše Pijade. Kažem mu, da li zna da se nekada Radničko sveučilište zvalo po njemu. Sliježe ramenima – “Boli me kurac!!” – odgovara apatično. “Pizda vam svima materina!” – mislim u sebi, ali ne kažem glasno. Partizani su danas, večeras, nadrkani. Potežem pivu iz dvolitrene plastične boce. Kiša pomalo prestaje. Bicikliram uz proletersku brigadu u bivšoj Ulici proleterskih brigada. Pokušavam im objasniti da nisam četnik. Partizan od 40 godina sumnjičavo maše glavom. Bacam cvijeće na proletersku brigadu u bivšoj Ulici proleterskih brigada. Kod hotela Internacional stajem zajedno sa svojim biciklom na crvenom svjetlu. Promatram bitku između ustaša i partizana. Meci fijuču pored mene. Potežem još jedan gutljaj pive iz dvolitrene plastične boce. Na zeleno prelazim raskršće i ulazim u NDH. Nudim ustašu na drugoj strani raskršća pivom. Odbija. Na dužnosti je.

Nebo je još uvijek sivo. Kiša pada po meni, ali slabo. U koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski gore sva svjetla u hodnicima. Kad dođem kući, pogledat ću tko je svirao.

Biciklistička staza se iznenada zabija u stup. Ja pored zgrade Županijskog suda izbjegavam stup i vozim se po žutoj traci. Ja sam židov koji mora voziti po žutim trakama sve do Auschwitza. Kod Držićeve, partizani su već probili liniju obrane. Neprijateljski sam raspoložen prema njima jer zaustavljaju promet. Pitam partizana do sebe, što mu znači crvena zvijezda na kapi. On odgovara da je to isto kao i kukasti križ, ali naopako.

Nema mi logike to što je rekao, pa na tren razmišljam, a onda odlazim u veliku garažu na uglu Držićeve i Vukovarske, građenu u doba komunizma. Na drugom, ili trećem katu heavy metalci sviraju Louie, Louie. Vrlo rado bih da su svi metalci mrtvi. Tito je bio metalac. Velika garaža iz komunizma još nije oslobođena, tako da se opet nalazim u NDH. Ako ustaše potisnu partizane, ja sam spašen. Pišam po zidu garaže. Vadim partijsku knjižicu iz džepa i stavljam je u usta. Žvaćem. Crvena boja korica cijedi mi se sa slinom niz kurac. Kiša vani je prestala. Povijesno nevrijeme i dalje traje. S prozora garaže gledam kako raskršće Držićeve i Ulice vukovarskih proleterskih brigada prelazi iz ruka u ruke. Malo sam u Jugoslaviji, malo u NDH.

Nebo je tamno plavo. Mislim da će još kišiti. Nebo nije niti u jednoj državi. Nebo je sivo, plavo i crno. Nebo je bez boja.
U garaži je nered. Tu sviram s bendovima. Još bendova tu svira. Sviramo i partizanske pjesme. Po šumama i gorama i Boban i Jura. Iz pravca Beograda dolaze trupe Habsburške monarhije. Vodi ih Ban Josip Jelačić. Jaše brončanog konja.

Nakon dva sata silazim dolje. Sve je mirno. Nemam pojma niti koja vojska je pobjedila niti u kojoj sam državi. Po zastavi kod Autobusnog kolodvora mislim da sam u Europskoj uniji. Znači, partizani su izgubili bitku. Prisjećam se proleterskih boraca s kojima sam razgovarao dok je još kišilo. Oni su sad svi mrtvi. Ja sam mrtav. Svi građani na cesti su mrtvi. Hodaju, a mrtvi su. Mrtvi taksisti otvaraju mrtvim putnicima s Autobusnog kolodvora mrtva vrata. Unose mrtvu prtljagu u mrtve prtljažnike. U očima mi je crv. I ja sam jako mrtav. Vozim se na mrtvom biciklu. Kod željezničkog nadvožnjaka prolazi gorući vlak sa mrtvim partizanima koji vrište.
Previše se toga događalo u zadnja tri sata.

Pregazio sam goluba koji je drugu Titi trebao prenijeti poruku da je izgubio rat. Kad je umro, drug Tito je imao 40 kilograma. Moja tjelesna masa na kišnom biciklu se smanjuje iz trena u tren. Ja sam drug Tito. Kad dostignem 40 kilograma eksplodirat ću i biti ću poražen.

U Šubićevoj, pored mene prolazi gorući tramvaj sa satnijom ustaša. Spomenik banu Jelačiću premiješten je na Kvaternikov trg. Prolazim pored zgrade u Vlaškoj, gdje je 10. travnja 1941. bio radio Zagreba i gdje je proglašena Nezavisna država Hrvatska.

Koja jebena Hrvatska? Nezavisna? Koji je je kurac ovim ljudima? Oni glume da je ovo država ili da je ikad bila država. Nitko ovdje nema državu i nikad je nije imao! Ovo je država kišnih kapi koje padaju po mrtvim ljudima i gorućim kompozicijama manijaka! Svi su ovdje jebeni manijaci na kiši! I nitko ovdje ne posjeduje kišu niti će je ikada posjedovati! Jedina držav na svijetu je kiša sama. Ona će i dalje padati po mom biciklu. Imaginarna država pada po meni i biciklu.

Smrtno sam ozbiljan. Na cesti je mrtvi ptič. Ko mu jebe mater! Opet sam u Jugoslaviji. Kad prijeđem cestu bit ću u NDH, a malo dalje, bit ću u Habsburškoj monarhiji. U praksi, ništa od toga ne postoji. To su samo glupe linije fronte. Mene nitko ne posjeduje.

Volim kišu. Dolazim kući. Otvaram slavinu. Ne znam čiju vodu pijem. Žedan sam. Spava mi se. Pijan sam. Nije to važno. Ništa to nije važno. Gasim žeđ kao da pijem sivi oblak.

Onda sjednem, razmislim i shvatim – pa ja uopće nemam, niti bicikl niti državu!