Piše: Rolando Peharec

– Znam, ne bi me se trebalo ticati, ali svejedno sam znatiželjan… Ti to govno dilaš dalje ili sve potrošiš sam?

– Ne kužim, zašto vas to zanima?

– Ma, nije bitno… nego, ak’ ne dilaš čovječe ti si moj jebeni idol.

Friku je ovakav kompliment godio uhu.

– Pfffffff… što je mali… što si se napuhnuo ko kurton… pa s tim drekom bi i moj mrtvi tata bio jebeni kako-se-zvao Casanova. Hajde, obriši nos, daj tu lovu i kidaj odavde.

Tip je imao potpuno pravo. Prije otprilike pola godine taj je drek Frika koštao neugodnosti koju si u dubini srca još uvijek ne može oprostiti. Tim prije što mu sam događaj, koliko god izazivao gađenje, nije ostao u pretjerano neprijatnom sjećanju.

Nažalost.

Zvuči oprečno?

Ma ne!

Tulum je bio precizno isplaniran. Parovi brižno probrani, a za svaki slučaj pozvana je i Droca s njene dvije frendice-naljepnice i još nekoliko popularnih komada iz susjednih kvartova. Svaki dobar organizator tuluma zove barem trideset posto više cura, a Sjevernjak je bio organizator iz snova i njegovi su tulumi postajali sve popularniji. Dijelom i zbog fame koja se proširila kvartovima, a po kojoj na njih ne može doći bilo tko.

Frik je Sjevernjaka znao oduvijek i isto je tako dobro znao da je ta fora s ekskluzivom samo jedan od majstorskih marketinških poteza njegovog frenda koji si je time osigurao status najpoželjnijeg ceremonijalmajstora, zbog čega su mu se, u želji da uđu u krug pozvanih, upucavali svi najbolji komadi iz najmanje tri sektora njihove zone.

Zapravo, kad bolje razmisli i sam Frik ga je još uvijek podnosio u svojoj blizini iz istog jebenog razloga, iako ga je nakon onog sranja koje nikako da ispere iz mozga ozbiljno mislio odjebati za sva vremena.

Što vjerojatno i bi da nije bilo Droce.

U to vrijeme Frik je imao generalnu frku zbog Pileta.

Po njegovom tu nije bilo ničeg takvog zbog čega bi se dizala tolika prašina, čak ju nije ni ševio, ali njenom starom se nije nimalo dopalo sve ostalo što jesu radili.

Frik nikad nije razumio tu potrebu za vođenjem dnevnika koju imaju sve klinke njenog profila, a Pile je otišla čak i korak dalje. Nekoliko puta je glupača snimila cijelu jebenu akciju, što je laskavo, hvale vrijedno i zavrijeđuje peticu za inventivnost. No snimaka se bogznakako dočepao njezin gospodin tata, što već nije bilo tako dobro.

Najveća se ironija skrivala u činjenici da je, prema Frikovom dubokom uvjerenju, Pile bila vjerojatno jedina trinaestogodišnjakinja u gradu s netaknutim himenom, a na internim kladionicama njegove su akcije stajale najbolje i zapravo više uopće nije bilo upitno tko će ju razdjevičiti, već kada, a i to je bilo samo pitanje dana.

Da se nije umiješao tata, socijalna služba i ostali brojni čuvari morala.

Cijela ta farsa je dosegla vrhunac kad su ga poslali na seanse lokalnom psihijatru za kojeg je on osobno znao koja su mu dva pileta ubilježena pod “realizirano” jer je novcem dobijenim od oklada bio počastio nemalo društvo.

U svakom slučaju, najbolji lijek za sve probleme bio je dobar tulum.

Te je večeri Sjevernjak nadmašio samog sebe. Sklon dramatiziranju točno u ponoć je isključio glazbu i postepeno ispunio prostor jednolično brujavim zvukom od kojeg im je ubrzo vibrirala svaka čestistica utrobe.

Frik se kao i ostali stao osvrtati u namjeri da provali u čemu je štos. Da je vibra potrajala još koju minutu dulje, prisralo bi mu se. Već je počeo ozbiljno sumnjati da je Sjevernjakova ideja stvarno bila od tuluma napraviti sveopći purgatorij, ali tada je ceremonijalmajstor teatralno sišao u masu i podijelio bombice.

O bombicama se do tada uglavnom samo slušalo. Frik je bio uvjeren da ih većina hvalisavaca ipak nikad nije stvarno probala. Sada je međutim sve kazivalo da će tulum prerasti u tulum svih tuluma… zapravo, ako su bombice doista tako otkinute kako se priča, bit će to prava bomba od tuluma.

Brzinom nekoliko otkucaja srca sadržaj bombice je uzburkao osjetila, ciljajući upravo ona kojima je bio i namijenjen.

Majstorski koktel im je izvrnuo cijeli mentalni svijet kao nevješto skinuti kondom.

Frik se još nikad nije osjetio tako poželjnim. Sve ograde su pale i svaka bejba na koju se namjerio zahvalno mu je uzvratila poklonjenu joj pažnju. Isto tako niti on nije odbio ni jednu ponudu.

Zabavljao se ližući mirisnog leptira na pubisu neke barbikolike bejbe dok su nečija pohotna usta halapljivo usisavala njegov nemali kurac.

Kako se bližio svršavanju trud oko leptira mu se činio sve manje svrsishodnim. Rukama je podesio ritam glave koja mu se stapala s međunožjem, a pod prstima je osjetio bockave dlačice na obrazima strasnog dobročinitelja.

I tada…

Umjesto da frajeru razvali vilicu, što bi u bilo kojoj drugoj situaciji i napravio, Frik mu se uredno istresao u usta, a zatim mu se u ime reciprociteta uredno prepustio na nasladu namjestivši stražnjicu na izvoliš.

Te noći Frik je po drugi put izgubio nevinost i najviše mu je smetalo upravo to što mu to tada naprotiv uopće nije smetalo.

Problem s bombicama je bio taj što za razliku od večine bombona, kapljica, listića, trava i bogtepitajčegasve, nisu izazivale nikakve rupe u sjećanju. U većini slučajeva izostanak bilo kakve amnezije bila je dobrodošla i poželjna popratna pojava, jer jebo ševu koje se poslije ne sjećaš, ali završnicu tog tuluma Frik bi vrlo rado trajno izbrisao.

I to ne samo iz svoje memorije.

Nije bilo utješno ni to što nije bio jedini koji je te noći stekao bonus iskustvo, kao ni činjenica da su svi prisutni prešutnim sporazumom odlučili ne doticati se nezgodnih detalja.

Idućih nekoliko tjedana po tulumu Frik je pokušavao iz pogleda sudionika pročitati kakve skrivene migove koji bi mu odali one koji su svjedočili trenutku njegovog moralnog posrnuća, a onda je s vremenom cijela ta zgodba, na njegovo zadovoljstvo, makar prividno pala u zaborav.