Devedesetih godina prošlog stoljeća, u novoustoličenoj državi Hrvatskoj, iz knjižnica su „nestajale“ tone knjiga. Spaljivane su, uništavane na kišama i snjegovima, pobacane u kontejnere, na ulice. Nevjerojatna je brojka od 2,8 milijuna uništenih knjiga, što je bilo skoro 14 posto ukupnog knjižnog fonda Hrvatske. Uništavane su knjige srpskih autora, bez obzira gdje su oni živjeli, zatim posebno autora iz Srbije, pa knjige pisane ćirilicom i ekavicom, ali isto tako i svi naslovi koji ideološki i nacionalno nisu bili „na liniji“ novoformirane i novozamišljene državnosti. Knjige su uništavane pod oznakom „otpisa“ kao do te mjere dotrajale da im više nisu vidljiva slova. Da je to bila istina, značilo bi da su toliko puno čitane, te su prije bile za obnovu novima. Kao, recimo, u knjižnici na Korčuli, u kojoj je uništeno, primjerice, 19 naslova Branka Ćopića.

Piše: Jagoda Kljajić (E-novine)

Dok se političari u Hrvatskoj dogovaraju i nadmudruju kada će, kako i gdje slaviti dvadesetu godišnjicu vojno – redarstvene akcije „Oluja“, drugi koji politiku doživljavaju samo kao uzročnika i posljedicu moralnog, materijalnog i socijalnog survavanja u bezdan kome se ne nazire dno, upravo na današnji dan, a to je 18. lipanj/jun, počinju obilježavanje Oluje. Prije svečanosti u Lijepoj nečijoj, a još se ne zna hoće l’ biti „slavljenje“ ili „obilježavanje“, da l’ u Kninu il’ u metropoli, kao da se ne bi sve jednostavno i dostojanstveno moglo obaviti i u Petrinji, Korenici, Biljanima Donjim, Glinskom Novom Selu, Vrginmostu, Škabrnji i na stotinama drugih mjesta koja imaju krvave ožiljke Domovinskog rata, ova večerašnja već će biti završena.

U Hrvatsku se vraćaju: Branko Ćopić, Aleksa Mikić, Predrag Vranicki, Anđelka Martić, Franjo Kožul, Branko Horvat, Vida Tomšič, Predrag Vranicki, Jovan Đorđević, Dužan Čalić, Bogdan Ćosić, Nusret Seferović, Miladin Korać … U Hrvatsku se vraćaju: Rade Končar, Nada Dimić, Ivo Lola Ribar, Ivan Šibl, Ognjen Prica … U Hrvatsku se vraćaju: „Pirgo“,  „Ratni dnevnik“, „Kurir sa Psunja“, „Timur i njegova četa“, „Priče ispod zmajevih krila“ …

I nitko danas ne može ni pretpostaviti tko će se još vratiti do 13. srpnja/jula.

Izbačeni su iz Hrvatske na mala, škripava, sporedna odškrinuta vrata, a vraćaju se na velika, moderna, hrabro širom otvorena.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, u novoustoličenoj državi Hrvatskoj, iz knjižnica su „nestajale“ tone knjiga. Spaljivane su, uništavane na kišama i snjegovima, pobacane u kontejnere, na ulice. Nevjerojatna je brojka od 2,8 milijuna uništenih knjiga, što je bilo skoro 14 posto ukupnog knjižnog fonda Hrvatske. Uništavane su knjige srpskih autora, bez obzira gdje su oni živjeli, zatim posebno autora iz Srbije, pa knjige pisane ćirilicom i ekavicom, ali isto tako i svi naslovi koji ideološki i nacionalno nisu bili „na liniji“ novoformirane i novozamišljene državnosti. Knjige su uništavane pod oznakom „otpisa“ kao do te mjere dotrajale da im više nisu vidljiva slova. Da je to bila istina, značilo bi da su toliko puno čitane, te su prije bile za obnovu novima. Kao, recimo, u knjižnici na Korčuli, u kojoj je uništeno, primjerice, 19 naslova Branka Ćopića.

Svi ovi podaci, i mnogo više, objelodanjeni su 2012. godine u opsežnoj istraživačkoj knjizi „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih”, autora Ante Lešaje, umirovljenog sveučilišnog profesora ekonomije, jednog od neimara koji su osnivali i obogaćivali spomenutu korčulansku knjižnicu.

Sad, nakon dvadesetak godina, knjige uzvraćaju udarac. U Zagrebu počinje  akcija prikupljanja nepodobnih knjiga, nazvana „Otpisane“. Sve otpisane knjige mogu se donijeti u Galeriju Nova u Teslinoj ulici, gdje će biti skenirane i izložene, kako bi se mogle čitati i dijeliti. U prigodnom performans programu sudjeluju umjetnici: Antonio Grgić, Siniša Ilić, Božena Končić Badurina, Siniša Labrović i Luiza Margan.

Jesu li to kontejneri postali hrvatski paradoks? Među onima koji danas iz njih vade jučerašnji kruh i napola praznu konzervu paštete, ima sigurno velikih Hrvata koji su devedesetih činili junačka djela bacajući u iste te kontejnere „Pirga“ iz vitrine, jer im je bilo dosta trovanja njihove djece.

Danas im se jedan od „trovača“, Branko Miljković, vraća, podsjećajući: „Najlepše pevaju zablude“.