Piše: Žarko Jovanovski

Što se mene tiče, mogu me zbog ovog mog mišljenja, svi koji žele, maknuti iz svog vidokruga, i neće mi biti žao niti sekunde u životu za svakog tko to napravi, ali puknut ću ako ne kažem – Dežulović u vezi svog teksta koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji davne 2012. nije u pravu. Njegov tekst je novinarska strahota nad strahotama, jedno najobičnije osobno izdrkavanje bez imalo novinarskog osjećaja, vrlo jadno govno od teksta na podlozi kojeg se sada provodi “ideološko prebrojavanje”, bez ikakvog smisla za zdravi razum.

Radi se o vrlo jadnom novinarskom uratku – ja ovdje uopće ne želim govoriti o sudskom epilogu – to me se jebeno ne tiče niti pola jebenih posto – novinarskom komentaru koji je prešao apsolutno svaku granicu dobrog ukusa i srozava se, u potpunosti, na razinu onih i onog, o čemu piše.

Moralnom kvalifikacijom, kako ju je to Dežulović izrekao (koju ne želim ponavljati) podsjetio me na način koji je Slobodni tjednik, jednom davno, prije 25 godina, denuncirao ljude srpske nacionalnosti (i neke “krivovjerne Hrvate”) zbog manjka hrvatstva (opet “slobodna” moralna kategorija), a po tim imenima i prezimenima, neki “domoljubni” kreteni odvodili su nevine u Loru, i premlaćivali ih brutalno, a neke su natjerali i da ispuste dušu. 2012. Dežulović si uzima pravo, kao novinar i kolumnist, da po sličnim, “moralnim kriterijima”, objavljuje 10 imena, sa sličnim potencijalom. 10 “gnjida”, koje treba (čitaj) – “ustrijeliti kao bijesne pse” (Krleža, Gospoda Glembajevi). Vrli ljevičari, ne moraju vjerovati, ali nabrajanje 10 “nemoralnih gnjida” u Dežulovićevom tekstu, ima isti efekt, kao bilo koji tekst pokojnog  Marinka Božića u Slobodnom tjedniku, prije 25 godina, prema kojima su paravojske i milicije odvodile nevine u Loru da ih premalaćuju i muče. Zar je zaista teško zamisliti nekog nabrušenog ljevičara, nekog mladog debila uzavrele krvi, koji će po Dežulovićevom popisu 2012. ići po Splitu i ubijati ljude? Nije se desilo? Ovaj put, srećom ne. Bude. Budala na ovom svjetu je uvijek dovoljno. Na to se navodi, to se želi, to se poručuje, to se preporučuje. Jer gnjide se gaze. Nogama ili palcem. Jer gnjide se ubijaju. Po kratkom postupku. S gnjidama nema razgovora. Gnjide se UBIJAJU. Ili ja nemam dovoljno mašte? Naprosto mi nije jasno, kako jedan intelektualac ne može prepoznati potencijalno zlo koje sam rađa, a koje ima njedro, u “moralnim zakonima” (nepisanim, a kako bi drugačije bilo?).

Iz “slučaja Dežulović” sada se izvlače takve dnevno političke reperkusije, od kojih mi se povraća. “Veliki” napad na novinare? A možda je Dežulović, inače dobar kolumnist, napisao jedan stahovito glupav tekst? Nije moguće? E onda vama Hrvati više nitko i ništa ne može pomoći…

I nije problem da je desetorka u Žnjanu 2012. rekla glupost. Rekli su glupost. Bilo bi lijepo, bilo bi magično, da im Dežulović nije uzvrati istim jezikom, kojim je pokazao da je cijela Hrvatska jedno te isto govno.

Žitko i gorko.

I ja sve ovo mogu reći sa svim psovkama koje sam ovdje izrekao. Niti sam novinar, niti sam kolumnist. Možda, naivno, mislim, da je biti novinar, ili kolumnist, biti netko i nešto. Netko i nešto što konstantno ima odgovornost za napisano.