Kad bi se zaželio kolača ili paprikaša, kobasica ili horgoške paprike, zaprašio bi biciklom preko granice, vrativši se iz mađarskog orsaga sretan poput mačka koji je tajno progutao kanarinca. Nosio je vesele košulje, špičaste cipele, izbjegavao naočale koje su mu trebale, a okruživao se s mnogo stvari kojima nije znao pravu svrhu. Bio je gurman, tvrdoglavac, nasađen na svoju stranu, ali prijatelj na kojega si se mogao osloniti kao na repaški hrast. U duši je sebe doživljavao kao glazbenika, premda nikada nije pustio kist iz ruke, od davne 1959. kada je izišao pred likovnu javnost. Uopće nije računao na likovnu slavu, odnoseći se prema svom daru pragmatično i veoma realistično.

A kako je Franjo Vujčec slikao? Krajnje zanimljivo, u maniri svojevrsne naivističke fantastike. Ogromna stabla, malene kuće, mistična modrosiva zimska nebesa, nokturalne i sunčane scene, pune neke molske atmosfere, tugaljive poput mađarskih i gornjohrvatskih balada.Slikao je plodove vrta i polja: paprike, bundeve, suncokrete, dugovrate i gospodske kale, sitno cvijeće, sve u vatrenim i plaminjavim bojama, ounim životne energije zabilježene u pigmentu. Dugovrate, zlatnožute kruške s piknjama na kori i nad njima modro nebo, kruh i prge za seljački objed, lize u loncu na prozoru, golovrate pijetlove, jesenske magle, polnoćke za Božić, siromaha u zapuštenom ambijentu stare “šupe” pune hrđavih alatki. Osobito lijepe i impresivne bile su njegove zime, snjegovi debeli kao polarna krzna, pod kojima je svijet starine spavao svoj stoljetni, nepokretu predan san o Vječnosti.

Tko god je poznavao Franju Vujčeca, zna neku duhovitu i vrckavu anegdotu o njegovim doživljajima. Nažalost, posljednjih se godina potpuno povukao u samoću i umro je sam, u svojoj kući i sobi, okružen slikama koje javnost već dugo nije vidjela.Poželimo mu miran san u sjeni stabala, naklonivši se njegovoj umjetnosti, toploj, jednostavnoj i ljudskoj, u čemu je i njena nehinjena veličina.