NEMA DRUGE TROJE / NO SECOND TROY

Zar da je krivim stog’ što mi je dane
Jadom ispunila, potičući k tome
Neuke da i zadajući rane
Granice malih i velikih lome,
Tek da je hrabrost bila želji ista?
I što je moglo duha stišat huk
Koga otmjenost bješe vatri slična,
S ljepotom nalik na napeti luk
Kakvoj vremena ova nisu vična,
Jer sva im strogost uzvišena fali?
Što, što je mogla činit’ nikom slična?
Kad nema druge Troje da se spali.