Za izjavu od pet rečenica odrat će vam kožu. Onda javni bilježnici (notari) to fino podijele sa glavnom brigadom bitangi koja se moderno naziva državom.
Za ostavinski postupak također idete u notara. Cijena je takva da vam je bolje sve što bi nasljedili odmah da ostavite.
Pola notarima, pola državi.

I nitko o tome ni A da kaže. Znate šta?
Znate kakva nam situacija treba? Sad ću vam ja kazati kakva:
Treba nam situacija u kojoj će 77 najjačih novinarskih pera dati otkaz matičnim redakcijama i ostati bez posla, a onda sjesti i pisati otvorena pisma, zatvorena, kakva god, pisma o tome kako im se povraća, kako ne mogu više podnositi gladnu djecu u svojim državama, kako bi oni javno bilježili da ustašluk treba nazvati ustašlukom, a strateške investicije rasprodajom, kako njih sedamdeset i sedam kolektivno piša po svim svojim novinarskim nagradama jer su nas banke unakazile, inspekcije utjerale strah u kosti, jer su nam djeca diskriminirana jer neke curice imaju cipelice od 400 eura, pa se cijela škola okreće za njima….
Kad date otkaz ili ste ga primili, jer ste ušli u konflikt sa nekim pritupim urednikom, partijskim bedakom – onda je to goli kurac.
I to treba notirati.
Javno bilježiti.

Sve dok lično (šumadijski: osobno) bude dominantno i prvenstveno, sve dok nam budžet, kesa i novčanik budu određivali poredak vrijednosti, sve do tada mi smo u crnoj rupi.

I notirani smo samo tako. Nema te note koju oni o nama neće javno bilježiti.