Poneko još prođe
Poneko još prođe,
u mislima čujem
kako korača
ulicom unutrašnjosti
mojeg življenja.
Odjekuju djonovi
neizgaženi tudji koraci,
zviždi vjetar
i nepostojanje istina.
Kostur svitanja ipak
odolijeva snenoj noći
i zalogajima njenog divljenja.
Svijetlost i jarke boje despotuju
u zenitu su sunčanog dana.
Agave plešu u jari ljeta,
rastem i krećem se telepatski
prolazim pored samog života
sopstvenog življenja.
U zalogajima zraka
probadam nekoliko
slučajno ukrštenih života.
Prolazim kao as iz video igre.
Dobijam bonuse
iz samoposluge stvari za džabe.
Vrućina popusta,
gledam prizor kako se koti
tamno zelena i plava sjena.
Avetinjski tiho kidišu jedno na drugo
crvena čini mi se bolje trga
izgleda da dobija.
Pogledam direktno u sunce
vidjeh žarko tamniju mliječnu sjenu.
Udahnuh još jednom vrući zrak
osjetih oštru bol u prsnoj kosti
sunčano koplje zadaje poslijednji udarac.
Jedan usporen treptaj u tami svojih očiju.
Osjetih sigurnost i predah
intermeco mojeg življenja.
Ujeda dosada kao promaja
i gubim se nestajem sa obzorja.
