Piše. Marijan Grakalić

Umjetnost je neponovljivo hodočašće kojem je Marija Braut cijelim svojim životom, likovnim smislom i fotografskim umijećem bila strastveni poklonik. Fotografirala je do kraja, nježno ispod sjena i oštro u lomu svijetla, budeći čežnju za tim trenutkom što prolazi, ispitujući nadu u ono što ostaje, u taj čarobni i vječni trenutak u kome će sve biti savršeno, onakvo kakvo se sanja ili tek lucidno pronikne, a da u svijetu možda uopće ne postoji osim na njezinim fotografijama. Biti svoj, biti sam i ne pripadati ničemu drugom osim svom vlastitom talentu, svojoj vlastitoj priči, skrivenom i tek ponekad vidljivom i izraženom sebi, koji stvara i mjeri svu onu golemu dodatnu stvarnost što se besramno ali i s pravom uzdiže iznad svega i svakog drugog, to je bila Marija Braut, umjetnica, fotografkinja i dobra majka zagrebačkih pjesnika, boema, glazbenika, artista ali i svakojakih propalica. Nije tu uopće bilo nikakvog kompromisa. Život je bio daleko od margine dosadna društvenog prosjeka, ironija je isticala prezir prema društvu slabića i umišljenih uhljeba, a oko i srce poticalo snažnu osobnost posvećenu ponajprije originalnosti.

Kažu: Mare tiho hoda Zagrebom. Gore na Gornjem gradu kojeg je voljela i gdje postoje stare i umorne sjene u kojima misli postaju tanke kao šapat, dok posve nestanu, hoda i sada nevidljiva među njima. Hoda i u nama koji smo je voljeli i kojima je bila prijatelj do svojih gornjogradskih pošta i osmijeha, do priča o negdašnjim vremenima, svim ljubavima, čašama i sad već zaboravljenim zbivanjima. Pleše i smije se, veseli i objašnjava grleći i poznate i nepoznate, ili tek sjetno sjedi na terasama kao da osluškuje onaj nevidljivi unutarnji nemir koji vraća stare dane, u podneblje srca i njegove meke utjehe što izvire iz posve osobnih značenja koje nam pruža naš grad i njegove ulice.

No, postoji i bitna opreka između tog ”mirnog hoda” i njezine prirode. Unutrašnjosti često nesklone miru, energične duše i jezika, brza oka i potrebe da se sve ono navodno monumentalno predstavi na korist očitog i duhovitog. Isto kao i na fotografijama, Mare je i u životnim situacijama imala svoj neponovljivi kadar, šarm i odrješitost. No ne postoje pretplatnici na svjetlo, i svakoga ipak, dosegne ona sjena pod kojom su naši otišli, mili i dragi, voljeni.

Zbogom draga, ovdje u prizemlju stvarnosti i dalje nema mjesta za umorne od hodočašća, tu i tako samo dokumentiraju svjetlo i žive u sjeni magije koja nas je zatočila. Nedostaješ neposredno, ulice te traže, hod i san se neće promijeniti i ništa tu neće biti isto osim prolaznosti koja tišti i mrvi duše. Miljenko.