Piše: Blažo Davidović
Naša želja za anarhijom ili diktaturom posljedica je ovakve demokracije. Mirne, ravnodušne, pitome, beskonačne, ubitačne, bolne, opake, podle, pakosne i prljave. Od izbora do izbora političari sumiraju mandate i dijele diplome, fotelje, nagrade, počasna mjesta u ložama, dijele čak i Ciganima poneki par cipela, dijele funkcije, akademske titule, urednička i ambasadorska mjesta. Dijele letke, značke Tomislava, Držislava, Zdeslava i svih slava od ameba na ovamo. Dijele Njegoševe knjige u luksuznim izdanjima, dijele pašticadu, pa i ono što je već podijeljeno, dijele čak i Severinu, pa ako je zadnji put bila u Mojkovcu i Beranama, sad će je dodijeliti Šavniku i Plužinama, dijele jer smo se dijelili, ali u tom njihovom fantastično sirovom dijeljenju, tako bahatom i arogantnom, naići će jednom na nešto što je nedjeljivo.
Na pukog čovjeka.
Zaboravljenog. Bezopasnog. Anonimnog. On će se pogledati u ogledalo i više ništa neće biti isto.
Jer, i u susjednom stanu, odmah preko puta, također se jedna žena pogledala u ogledalo. Minutu prije posudila je čokoladu od 200 grama, sasvim običnu, da je pokloni kćerkici svoje rodice.
I bit će ogledala još i sva će davati isti rezultat. Ni slova o Pepeljugama i vilama, ni slovca o tome tko je najljepši, ogledala će zanijemiti.
Vibrirati od straha.
Jer pred njima, uvidjevši da je život njihova krvava i blatnjava čizma za našim vratom, sve brojnija gomila vježbat će Robert De Nira iz čuvene scene filma “Taxi driver”: “YOU TALKIN’ TO ME?”
Huh? Huh? Huh? Faster than you, you fuckin’ son of a… I saw you comin’, you fuck. Shit-heel. I’m standin’ here. You make the move. You make the move. It’s your move. Huh? Don’t try it, you fuck. You talkin’ to me? You talkin’ to me? You talkin’ to me? Well, then who the hell else are you talking- You talking to me? Well, I’m the only one here. Who the fuck do you think you’re talking to? Oh yeah? Huh? ‘kay. Huh?
Jer, ja jesam taksista. Vozio bih svakog od 442 delegata Demokratske partije socijalista koji su, pazite sad, jednoglasno, sa nula suzdržanih i bez ijedne kontre izabrali jednog, jedinog kandidata za svog Predsjednika.
Mila Đukanovića.
Divan je to bio kongres. Četiri stotine i četrdeset i dvije glave isto misle.
Da ste svinje poređali, jedna bi drugačije zaroktala.
Kako su svi oni malo – malo po Beogradu, vozio bih ih tamo. Jednog po jednog. Ukupno komada: 442.
442 do Beograda.
A onda bih, sasvim slučajno završio u Foči, Sinju, Prizrenu ili Bitoli, pa na njihovo protestiranje, hladan se okrenuo, pustivši volan sa obe ruk:
– YOU TALKIN’ TO ME?”
Sad ću te nokautirat bocom pelinkovca, onda popišat i ostavit vezanog u šumi. You make the move. You make the move. It’s your move. Huh? Don’t try it, You talking to me? Well, I’m the only one here…
radio gornji grad 
