Piše: Blažo Davidović
Je, bili smo… Išli pješke, blizu si, a i nekako je komformistički autom ići na groblje.
Ja ne bi ni iša.
Muka mi je.
Ali, Miki je doša,Vera je tu bila, a kod nas Vojkan i Ljiljana, pa zapeli, oće do tebe. Miki je iz Slovenije donio svijeću, nosio sa sobom, zamisli…Ubra san tvoje cviće iz vrta i predao Ljiljani. Ruže svih boja.
Muškarci na groblje ne nose cviće. Jebemese za te patrijahalne pizdarije, znaš i sama da uvik pljucam po starinskim običajima.
I sad, prije groba, onde doli, ispred crkve, imaju, ka, dvi kamenice, ne znam kako se to zove. I tu su voštane svijeće. Malo je uvučeno, nije na oku…Tu se ostavi sitniš, uzme svića pa se zabije, jel…Na jednoj strani piše “Za mrtve”, a na drugoj “Za žive”, ja to nisan vidija i zabija san tri za mrtve. Ka, tija san pojačat, neka tri komada… Ali, kako Vera i Ljiljana nisu imale sitniša, ja san uzeja pet komada, dvi od po eura i tri od triest centi.
Niko to ne provjerava. Neće ljudi varat na groblju.
I kažen ti, kad san se okrenija i vidija da na drugoj strani piše ” Za žive “, mislija san uzet šaku, dvi i zabost za tebe.
Falilo mi par eura da te oživin. A nisan tija, nedajbože, uzet a ne ostavit novac, jer bi ti iz groba viknila “Dabogda ti ruke usale!”
I danas čekam Miru da se probudi. Čisti, jad je to,patnja velika, ka, samo za smještaj, par dana, pa će dalje…Iz Bijelog Polja, sva u crnom, samo ručnu torbu ima.
Uopće ne znan šta ću s njom. Možda bi ti sad popila kavu sa Slavicom u vrtu? Možda bi bila ovdje?
Da se vratim na tu Miru. Život ne bira i neće. Ti si tako govorila. Uopće ne znan šta ću sa njon. Nije skitnica, muka joj je. Tragedija neka velika.
I ne znan šta ću sa njon.
Ni sa sobom.
radio gornji grad 
